Klub za ekspedicionizam i kulturu

BACH NEDJELJOM

DAN 17    

  • 28 km
  • 11h hodanja
  • 5850 kalorija
  • Uzbrdica: 150 m
  • Ukupno 341 km
  • U odnosu na plan: +22 km
  • Kamp 17: S 82˚49.438′ / W 080˚01.204′
  • Temperatura: -15˚C
  • Vjetar: 35 kmh
  • Windchill: -35 ˚C

Nedjelja je dan za Bacha, kako doma tako i ovdje. Bachove sakralne kantate ne pašu mi nikad van nedjelje, a u nedjelju mi ništa ne paše tako dobro kao to.

Kad god smo u posljednjih godinu dana, nedjeljom u našem malom skromnom i sretnom domu u Zagrebu, Bachove kantate odzvanjaju jutrom. Ja se obično probudim par sati prije Anđele. Ne mogu spavati duže od šest sati, sve da je najveći praznik na svijetu, a ja da sam dan prije preorao pola Zemlje. Napravim jogu i izmeditiram u tišini. To uspijevam napraviti uglavnom samo u tim zagrebačkim nedjeljama. Onda pustim Bacha i počnem pripremati doručak. Dotad se Anđela već probudi, pa jedemo zajedno i potom uživamo u mirnom jutru, primimo se knjige ili razgovora, a kantate i dalje brinu za svečanu, nedjeljnu atmosferu. Jedino mi to zapravo nedostaje. Anđela i naš mirni, sretni dom.

Odlučio sam i na ekspediciji nedjelju ostaviti za Bacha i tišinu. Drugih dana slušam svašta. Nekoliko prijatelja snimili su mi vrhunske kompilacije, a i ja sam si napravio svoje liste. Slušam i razne podcaste i predavanja i audio knjige. Ostavim svaki dan i par sati za tišinu. Ali nedjeljom otprilike pola vremena dok hodam slušam Bacha, a drugu polovicu pokušavam slušati ovu čarobnu tišinu. Danas je prošla treća takva nedjelja. U ovom začudnom svijetu u kojem svaki dan prolazim kroz isti prostor i jedan dan po svemu nalikuje drugom, ova fora s posebnom nedjeljnom muzikom dala mi je zapravo nešto što nisam očekivao – osjećaj za protok tjedana. Evo prošla je i treća nedjelja, a bit će ih još valjda četiri do cilja. Dobro mi to zvuči.

A što se tiče te slike iz zagrebačkog doma  koja mi nedostaje i koju na neki način oživljavam ovim nedjeljnim ritualom… Mislim da ne bih znao toliko cijeniti dom, našu malu obitelj i mir nedjeljnog jutra, da nemam ovaj kontrapunkt. Ono je sreća. Ovo je trening za sreću. Dok hodam prema Južnom polu i vučem sanjke po ledu kao Sizif i slušam Bacha koji me prebacuje u zagrebački dom, nastojim ne biti nostalgičan, patetičan i cmoljav – iako mi se i to omakne – nego si mislim: ta sreća vrijedi tek ako se zasluži. A ovi koraci me vode prema njoj.

KOMUNIKACIJE
EKSTREMNA HIGIJENA