Prvo je jutro na putu. Vlak juri kroz sivilo južne Bavarske. Tanak snijeg prekriva blago valovite krajolike. Mi smo još uvijek pomalo zbunjeni. Ti počeci velikih putovanja nikad nisu onako euforični kako bi trebali biti. Prijelazi su uvijek stresni. Ovaj put smo se, uz sve pripreme za najduže putovanje u našim životima, morali i kompletno iseliti da bismo iznajmili stan.
Zašto smo izabrali Pariz za početak našeg velikog putovanja i istraživanja ljubavi? Vjerojatno zbog onog stereotipa koji se zalijepio za taj grad i obilježio ga kao grad ljubavi. „Za mnoge povjesničare romantična ljubav nikad nije postojala izvan Europe“, piše Wiliam Jankowiak, jedan od nekolicine antropologa koji se u današnje vrijeme ponajviše bave temom ljubavi
Prva večer u Muscatu. U modernom restoranu u novijem djelu grada, na otmjenim čilimima, dočekao nas je širok osmijeh couchsurfera Slasha. Sunce je već zašlo, ali posljednjim trzajima dana vidio se prostrani Indijski ocean.
Još od samog dolaska na aerodrom u Muscatu s kartom za saudijski grad Jeddah na Crvenom moru i s jednom od prvih ikad izdanih turističkih viza na komadu papira, sve je djelovalo nekako nestvarno!
Magija puta radi svoje. Prvih nekoliko dana u Saudiji bilo je zaista intenzivno lijepo. Taj intenzitet nije moguće dugo izdržati, to se moralo malo smiriti. Došli smo do točke maksimalnog zasićenja ljepotom, pa smo si uzeli koji dan vremena, da to procesuiramo.
Nazvat ću ga Mahmoud, jer ne smijem i ne želim spomenuti njegovo pravo ime. Ono što nam je rekao moglo bi ga koštati slobode. A njemu je sloboda sve.
Prvi mjesec našeg putovanja je prošao, a završio je burno. Moram priznati da nisam očekivao da će tema istraživanja ljubavi kroz razne kulture biti toliko kontroverzna.
U jednom malom selu na jugu Irana, sjedimo u kući oko televizora i gledamo tri godine staru snimku vjenčanja naših mladih domaćina. Prisiljeni smo ostati u kući jer vani, u kamenoj pustinji na visoravni, pada kiša. Prva, možda i jedina kiša ove godine. Odjednom izvana dopru slabašni uzvici „Bog je velik. Smrt Izraelu! Smrt Americi!“.
Još prije dolaska u Iran čuli smo da je to jedna od država u kojima se homoseksualnost kažnjava smrću. U razgovoru s nekim ljudima u Iranu, ta nam se činjenica potvrdila. Tim je veće bilo naše iznenađenje kad nam je Reza (34) otvoreno i opušteno ispričao svoju priču u kameru.
„Nije to onako kako izgleda izvana, da smo mi neki divljaci koji otimaju žene“, rekao nam je Marat u našem prvom razgovoru o otmicama od kad smo došli u Kirgistan. Tradicija otmica žena prakticira se i drugdje, no u Kirgistanu je najživlja. Zato smo izabrali doći ovdje.