Davor Rostuhar svaki tjedan piše ekskluzivne blogove o koje možete pratiti ovdje uz članstvo u KEK-u!
Projekt je ušao u onu fazu, kad svakodnevno moram donositi masu odluka, pa dođe do paralize, zaštopa, stanem ne mogu ništa, ne znam šta bi dalje. Kada bi. Ali ide sve, ide… Valjda će bit ok…
Nova knjiga je pri samom kraju, za dva dana ide u tisak, a ja vam ovdje premijerno i ekskluzivno predstavljam neke aspekte knjige, kao i mali pogled u nastajanje njenog vizualnog identiteta…
S novim projektom i novim, promijenjenim okolnostima u životu, dolaze i neke promjene oko članstva.
Još mjesec dana. Pripreme su u punom jeku. Zavirite kako izgleda iza kulisa nastajanja prvog specijaliziranog VR kina, prvog VR filma i moje devete knjige. I putem upoznajte cijeli tim.
U ovom blogu kratko otkrivam što se događa iza kulisa stvaranja projekta „Lovci sakupljači“ i otvaranja prvog specijaliziranog VR kina u Hrvatskoj
U ovom blogu ekskluzivno vam donosim početak knjige, sirov i neuređen, nije ga još ni moj urednik vidio! 🙂
Kad sam prvi put vidio fotku „Afghan girl“ Steve McCurryija, najpoznatiji portret u povijesti National Geographica, bio sam fasciniran snagom fotografije. Kao i svi drugi – popušio sam priču da se u njenom pogledu vidi sav teror rata. Godinama kasnije, kad sam i sam počeo fotografirati ljude drugih kultura, te i sam postao National Geographic fotograf – zaključio sam da taj pogled ne govori o teroru rata – nego otprilike:…
Kad je riječ o umjetnoj inteligenciji, velik dio ljudi nije ni svjestan njene moći, veličanstvenosti i prijetnje, a oni koji jesu, najčešće se boje da će nas dokrajčiti. Mnoga zanimanja postat će suvišna, mnogi kreativci postat će nepotrebni. Ali oni koji nauče kako UI koristiti kao svoj alat, preživjet će bar neko vrijeme, možda i prosperirati…
Veliko mi je zadovoljstvo objaviti informaciju da je Želimir Periš urednik moje sljedeće knjige! To je čovjek za kojeg mislim ne samo da je najbolji hrvatski pisac, nego i da je najbolji pisac ikad. Osim toga i ljudina je od čovjeka. Sexy mozak, veliko srce. Moram priznat da sam i malo zaljubljen u njega. Radit s njim na knjizi, velka je čast, privilegija i postignuće.
Trenutno se bavim pisanjem scenarija za VR film „Lovci sakupljači“, dakle artikuliranjem režijskog koncepta u neki dokument koji potom predajem u ruke montažeru na sljedeći korak prema rođenju novog filma. Kako to funkcionira u VR svijetu, kako uopće funkcionira osmišljavanje, režiranje i izvedba filmova u VR-u, što sam naučio i smislio dosad o tome, pišem u novom blogu.
U Italiji sam bio više od pedeset puta, ali nikad niže od Napulja. Do sad. Ovaj put proputovali smo Apulijom, koja se proteže petom geografske čizme. Italija me nastavlja oduševljavati i ovdje. Nevjerojatni povijesni gradići, super riblji restorani, odlična ponuda zabave, temperamentni ljudi… Savršena destinacija za produženi vikend, jeftinim letom iz Zagreba…
Što dublje ulazimo u novi projekt, i što nam je jasnija slika konačnih troškova, to više raste budžet cijelog projekta. Sad je već dosegao 120k eur. Kako skupiti lovu za takav pothvat? Time se intenzivno bavim zadnja dva mjeseca, a u ovom blogu djelim našu prezentaciju i update kako nam ide i ne ide…
„Kič je pokušaj da se udovolji pod svaku cijenu“ rekao je Kundera „Nada je ultimativni kič“. Ledila mi se krv u žilama kad sam to pročitao, jednom davno. Dekonstruirao je time posljednji tračak iluzija od kojih smo sačinjeni. U usporedbi s tom bolnom metafizikom, doslovce je utješno promišljati o kiču recimo, u masovnoj kulturi…”
U ovom blogu dajem mali pogled iza kulisa kako napredujemo s pripremama za lansiranje novog projekta, kako ide rad na knjizi, na VR filmu, kako idu pripreme otvaranja prvog hrvatsko VR doku-kina, kakvo nas ljeto čeka…
U pretprošlom blogu objasnili smo što je carbon offseting, kako često ne funkcionira nego je riječ o prevari, greenwashingu… U ovom blogu pišem o tome što smo za Survival International istražili i otkrili kako to (ne) funkcionira u praksi, na primjeru lovačko-sakupljačkog plemena Hadzabe s kojim smo proveli 16 dana u ožujku…
Ležim u hemoku, čitam knjigu. U vali smo jedini ljudi. Pauci pletu svoje mreže. Gušteri zamiču repovima iz vidokruga. Cvrčci galame od ranoga jutra. Ribe elegantno migolje modrozelenim pličinama. Jara je, ali hladovina golemih borova je sigurno utočište…
“Nekad su se u Africi vodili ratovi i kršila ljudska prava zbog pohlepne utrke za iskorištavanjem mineralnih i fosilnih resursa, nafte, zlata, dijamanata, pa litija, kobalta… Danas je taj rat evoluirao i vodi se oko krvavog ugljika…”
U ovom blogu svečano objavljujem da ćemo za potrebe prikazivanja mog VR filma „Lovci-sakupljači“, u Zagrebu otvoriti Prvo hrvatsko VR doku-kino! Pored mog filma, prikazivat ćemo i najbolje svjetske VR dokumentarce! Članovima KEK-a ekskluzivno donosim više detalja i uvid u to kako idu pripreme, a oni će i prvi moći iskusiti čari jedne posve nove dimenzije storytellinga.
Lijepo je sjesti u Ljubu i zapaliti na put, ponovo. Makar jedan sasvim običan put: produženi vikend u lipnju na moru. Čini se kao da je bilo prije tri života, kad smo Anđela i ja živjeli u našem kombiju-kamperu, putovali po UK-u i pokušavali plasirati našu priču u svijet. A nije bilo prije tri života nego prije samo pola godine. Kako se u pola godine dogodi da je prošlo tri života, ne znam. Čudi me to, ali i tješi. Podsjeća me da je život zapravo jako dug…
Survival international je međunarodna udruga koja se bori za prava domorodačkih zajednica koje nemaju kapacitet boriti se sami za sebe. Izborili su jednu malu pobjedu i za Hadzabe i osigurali im pravnu zaštitu malog djela njihovog teritorija. Ali borba se nastavlja i dalje, i mi smo joj probali dati svoj mali doprinos…
!Ngo!nga i njegovi pajdaši čučali su u zoru oko vatre i pušili. Kao i svako jutro kad idu u lov, još napola sneni, nisu puno pričali, ali svatko je prtljao po svojim strijelama i provjeravao jesu li dobro izbalansirane, da se nisu slučajno od noćne vlage savile za dlaku. Kad je sunce izašlo i obasjalo ih, !Ngo!nga je zgrabio svoj luk i strijele u jednu ruku, naglo se ustao i krenuo prema istoku. Momci su krenuli za njim, a potom i čitava horda pasa. Hodali su kao i svaki put, šutke u koloni, ovaj put u smjeru izlazećeg sunca. Put koji su svojim žustrim koracima utabale generacije Hadzaba, spuštao se s uzvisine u prostranu nizinu koja je s tri strane bila omeđena brdima…
Izlet na Monte Rosu, drugi najveći masiv u Alpama, bio je jedan od najvažnijih proba za Himalaju. U ovom blogu pišem kako je bilo i kako napreduju pripreme za ekspediciju.
S dva prijatelja prošao sam novu feratu Dinaridi, i totalno sam oduševljen tim novim biserom u hrvatskim planinama. To je naša najveća i definitivno najspektakularnija ferata, koja, usudio bih se reći, zasigurno spada i među najbolje svjetske ferate. Ali treba biti jako oprezan, jer nije za svakoga. Zato svoje dojmove i doživljaj želim podijeliti sa svima.
Scena koja mi se ponajviše urezala u pamćenje kad sam prije deset godina prvi put podsjetio Hadzabe, dogodila se predzadnji dan našeg desetodnevnog boravka kod njih. Išli smo s njima po vodu do presušenog riječnog korita par stotina metara niže od kampa…
Jesu li im djeca počela ići u školu ili se i dalje odupiru tome? Uče li odrasli i dalje svoju djecu kako da u pijesku čitaju tragove divljači? Kako da komuniciraju sa pticama koje ih vode do meda? Kako da se u noći bez mjeseca orijentiraju kroz šipražje po zvijezdama? Kako da pale vatru bez upaljača i šibica?
Jesu li se promijenili? Odupiru li se i dalje promjenama koje dolaze od kontakta s drugim narodima i ostatkom svijeta, kao što su to činili stoljećima, ili je možda tome došao kraj? Pričaju li i dalje svoj drevni kliktavi jezik, ili se sve više prebacuju na svahili? Koliko im je novac ušao u živote? Imaju li danas mobitele? Posjećuje li ih sve više turista? Mijenjaju li se zbog turista? Kako gledaju na strance? Je li ih i kako počeo zanimati život izvan njihovog prostora, ili nije?
Jesu li se promijenili? Žive li i dalje onakvim načinom života kakvom sam svjedočio prije deset godina? Love li muškarci i dalje lukovima i strijelama? Mogu li i dalje ubiti veliku žirafu jednom malom otrovnom strelicom? Sakupljaju li žene i dalje plodove? Kradu li i dalje strvine lavovima?
Što nas sve čeka? Šta ćemo zateći? Otkad sam bio tu prije deset godina, koliko se toga promijenilo? Hoćemo li uspjeti pronaći !Ngo!ngu i njegovu družinu? Žive li i dalje polunomadski u bushu ili su se skrasili u okolnim selima? Rađaju li i dalje djecu u bushu? Umiru li i dalje u bushu?
U zadnjem blogu prije odlaska na ekspediciju, postavio sam puno pitanja, što konkretnih, što apstraktnih, sve što me zanimalo i nagnalo da posjetim Hadzabe. Većinu odgovora sam pronašao tamo. Neke ću tražiti i dalje, kroz iščitavanje literature, razgovore sa stručnjacima i nemilosrdno kopanje po sebi. U serijalu blogova koji slijedi, odgovarati ću na ta pitanja. Danas, samo neki dojmovi…
Nakon tjedana priprema i zapleta u Zagrebu i kulminacije posljednjih dana u Arushi, sve je spremno za ekspediciju – masa dobre nove tehničke opreme, masa dobre stare outdoor opreme, svega što nam treba za dva tjedna boravka u divljini, i – masa pitanja! Sva velika pitanja koja se godinama skupljaju u meni i sva mala praktična pitanja koja izranjaju tim češće što se dan polaska približava – sada su se skupila u jednu veliku masu. Idemo po odgovore!
Kad bih trebao izabrati jednu riječ koja bi sumirala moja prva dva mjeseca ove godine, mislim da bih rekao: učenje. I inače stalno nešto čitam, učim, ponekad si priuštim neke tečajeve i edukacije, ali posljednja dva mjeseca sam učio toliko novih znanja i vještina, da mi cijelo biće doslovce treperi…
Moj prvi pokušaj zimskog uspona na Triglav, davne 2005. godine, prošao je katastrofalno. Toliko smo se preplašili da smo odustali, okrenuli se, i rekli da ćemo, ako preživimo spust, odustati od alpinizma i snova o pohodima na visoka brda. 18 godina kasnije, kucnuo je čas za poravnavanje računa sa svojim vlastitim strahovima. Drugi pokušaj, prošli vikend, prošao je savršeno…
Prekjučer sam u Lisinskom ekskluzivno najavio novi projekt i novu ekspediciju – na koju krećem već za dva tjedna – a otkrio sam i da ću ovaj puta cijelu priču dokumentirati u novoj tehnologiji – VR-u! Kameru i opremu sam nabavio, sad imam samo dva tjedna da skužim i naučim kako snimiti VR film, a onda palim na ekspediciju…
Govorništvo i pripovijedanje priča, jedna je od najstarijih ljudskih zanimacija. Milenijima naše evolucije, svaki dan smo sjedili oko vatre i pripovijedali priče jedni drugima. Putem od logorskih vatri do udobnih fotelja izgubili smo mnogo na ekspresivnosti samog govora, ali smo dobili na nekim drugim razinama. Primjerice: dobili smo multimediju. Moj je ultimativni cilj možda upravo uzeti najbolje od oba svijeta: izvući što više iz drevne vještine govorništva koja nam je uklesana u gene, i nadograditi to najnovijim dostignućima multimedije…“
Završnica Chamonixa bila je vrlo uzbudljiva i korisna, prvi put sam penjao neke ozbiljne zimske smjerove: granit i led. Miks. Kao drugi u navezu, doduše, ali tako se uči i tako se pomiču granice. Spreman sam nešto lakše smjerove voditi kao prvi. Završio sam drugi stupanj zimskog alpinizma i instruktori su zaključili da sam spreman. A tako se i osjećam.
Zimski boravak u Chamonixu pomalo mi već prerasta u tradiciju. Ove zime nešto kraće i skromnije od prošle, ali u drugom pogledu jače. Korak dalje. Novi nivo. Bolje skijanje. Jači alpinizam. Totalno kužim zašto se ljudi sličnih pogleda na planine i život doseljavaju ovdje. Ne bi mijenjao Zagreb ni za što na svijetu, ali mogao bih se lako zamisliti da provodim malo duže zime ovdje…
Primjećujem da se u javnom prostoru sve više priča o mentalnom zdravlju. Sjajno je to! Tim više je potrebno pričati o tome, što modernost proizvodi više nijansi ugroza mentalnom zdravlju. Nisam stručnjak, pa ne želim javno dijeliti svoje mišljenje o tome, ali blog nije javan, pa si dozvoljavam u njemu malo razmišljati na glas…
Paralelno s projektom br.1 furat ću i projekt br2. To je drugačija i dugoročna priča, a uključuje samostalne, unguided, unsupported ekspedicije na visoke i daleke planine. Još od Južnog pola pokušavam okupiti ekipu za to, i zasad sam uspio pronaći jednog, ali vrijednog penjačkog i sanjačkog partnera. No budući da je ideja da nas ipak bude malo više, da probamo izgraditi pravi mali tim za velike i daleke pohode, ove godine odlučio sam promijeniti strategiju kako da regrutiram ekipu. I tim povodom postavio prvi cilj: jedan lijepi sedam-tisućnjak…
Nova godina je vrijeme za nove početke. „Ljubav oko svijeta“ polagano se premješta u drugi plan, a jedan davni san koji se valja i nadolazi već neko vrijeme, namješta se u prvi plan. Odluka je pala! Za točno dva mjeseca krećem na sljedeću ekspediciju…
Što sanjati, kako živjeti, kamo stremiti, s čim uvečer lijegati i ujutro se buditi? U koji oblak strelice uperiti? Što danju i noću ganjati? Zašto sanjati? Biramo li mi naše snove ili oni biraju nas? Odakle dolaze naši snovi? Možemo li biti dovoljno iskreni da si to priznamo? Možemo li biti dovoljno snažni da se s time suočimo?
Nikad ne uživam u Zagrebu, i sjedilačkom životu, onako kako uživam kad se vratim s dužeg puta. Povratak u rutinu je ugodan poput nježnog slijetanja na čvrsto tlo nakon uzbudljivog leta. Ali rutina je zdrava samo kad je konačna, kad se zna da će prije ili kasnije biti prekinuta novim izazovima. Kad joj se ne nazire kraj usmrdi se poput ustajale vode i zarobi nas poput živog blata.
Sad kad je turneja gotova, svodim račune i procijenjujem kako je sve prošlo. Koliko je bilo uspješno? Jesam li postigao cilj? Što sam sve naučio? Oooo… jako puno sam naučio. Volio bih da je meni netko to sve rekao kad sam bio na početku puta. To mi se znanje sada čini dragocjeno i tako očito. Ali svjestan sam da znanje ne možemo samo tako preuzeti i usvojiti – ponekad nam sine tek kad izginemo da dođemo do njega…
Završnica UK turneje bila je ful intenzivna. Dva eventa u Cambridgeu, pa finale u Londonu. Puni krug. Tu smo krenuli u ovu priču, tu je završavamo. Evo o se sve događalo u ovom foto finišu i kako je izgledao kraj turneje „Ljubav oko svijeta“ iza kulisa…
Prije ovog putovanja skoro ništa nisam znao o Sjevernoj Irskoj. Zašto je Irska podijeljena, koja je povijesna pozadina sukoba, jel’ taj sukob gotov ili je društvo i dalje podijeljeno, kako ljudi žive danas, što žele… Svega dva dana u Belfastu i jedan mali roadtrip po zemlji pomogli su mi popuniti tu rupu…
Kad je trajekt doplovio u dublinsku luku, a mi izletjeli ravno u centar glavnog grada Irske, zapuhnuo nas je novi val energije. Trebalo nam je to. Bit će da nas je skoro dva mjeseca putovanja po Velikoj Britaniji ipak umorilo. Iako su geografski, kulturološki i politički Irska i Velika Britanija isprepletene, ipak je razlika velika. Veselilo me što ću naredna dva tjedna koliko ćemo putovati po Irskoj, moći tražiti razlike i sličnosti…
Ovo je jubilarni 200-ti blog. Razmišljao sam kako da ga obilježim i nije mi palo na pamet ništa bolje od tog da probam napisati nešto lijepo, iskreno i snažno…
Na putu smo, puno se vozimo, a generalno se trudimo naše vrijeme što bolje iskoristiti, pa u vožnji ponekad slušamo podcaste. Naišli smo tako na podcast „The Diary of a CEO“, koji unatoč glupom imenu ima poneke zanimljive goste, za koje prije nismo znali, a učinili su nam se zanimljivi…
“Poznata jezerska pokrajina dočekala nas je zavijena u jesenje ruho. Teško sivilo spustilo se s nebesa nad sav krajolik i odašiljalo snažnu poruku da nema namjeru nigdje otići. Posve je progutalo gola brda i kišom natopljene vrištine koje se izdižu iznad svih dolina. Ali u dolinama je, ispod oblaka, ostalo nešto prostora za poglede. U nježnim dolinama okupanim žarkim jesenskim bojama krio se zaklon ne samo od vjetrova koji nemilosrdno pušu u visinama, nego možda i od onih drugih puno težih, jačih i zlokobnijih vjetrova koji nemilosrdno pušu cijelim svijetom…
Naša turneja po Velikoj Britaniji i Irskoj približila se polovici. Sad već imamo dovoljno povratnih informacija da možemo izvoditi neke zaključke: kako ide, kako britanska publika prihvaća našu priču, kako napreduje naš plan da priču prelijemo u svijet, i kako smo mi zadovoljni sa svime, mislimo li da je turneja zasad uspješna, i što je uopće uspjeh…
Otkad smo prije godinu i pol nabavili naš kombi-kamper iliti Lovemobile Ljubo, prošli smo s njim 32 000 kilometara u 12 država i proživjeli u njemu oko 8 mjeseci. Sad možemo reći da smo se upoznali. Početna zaljubljenost polako ali sigurno prerasta u dugoročnu ljubav. Nismo se navikli i zasitili, nego iz dana u dan sve više i više guštamo u njemu i u takvom životu, u tom modernom, komotnom nomadluku…
Još od kad smo počeli planirati turneju po UK, ponajviše smo se veselili Škotskoj. Ostavili smo si u programu rupu za putovanje po Škotskoj i jedva dočekali te dane da se našim kombijem kamperom uputimo na sjever…
„Deeply Touching“ – Total Film
„Beautifully shot and seamlessly edited“ – The Guardian
„Gorgeous footage… heartbreaking“ – The Times
„Fascinating and insightful“ – Morning star
Nije loše za prvi tjedan službenog objavljivanja filma na teritoriju Ujedinjenog Kraljevstva…
Taman kad smo odlazili na put, stigao je poštar s pismom. Rukom pisan odgovor sir Davida Attenbourougha! Wow! Već sam tad osjetio da će biti uzbudljivo, da smo zajahali roller-coster koji vozi za negdje između ništavila i svemira. Dokle ćemo dobaciti, nemamo pojma. Puno toga ovisit će o PR-u koji generiramo. Ali lansiranje je krenulo. Letimo.
Krenuli smo! S malo zakašnjenja i umorni ali sretni što je napokon počelo. Produkcijski rollercoster se zarolao. Sad je na nama samo da igramo najbolje što znamo, a što će ispast iz svega toga, vidjet ćemo. Idemo u nepoznato, idemo u osvajanje nove zemlje, napadamo većega i jačega od nas. Neće biti lako, ali teže bi bilo samo – uopće ni ne probati! No guts, no glory.
Jednom davno proveo sam tjedan dana robinzonski na udaljenom otočiću Francuske Polinezije. Ribar koji nas je poveo do otoka stao je u laguni i zaronio s puškom na koraljni greben na 20 metara dubine. Čim je ulovio prvu ribu počeli su se oko njega skupljat morski psi. Odlučio sam da je to trenutak da se suočim sa svojim manijakalnim strahom od morskih pasa, skočio sam u vodu i zaronio prema njima…
Ja ne mogu zamisliti puno veću sreću od ove: probuditi se u kombiju/kamperu pored žene koju volim, na 2200 metara visine u Dolomitima, napraviti i pojesti fini doručak pa iščilat malo uz čaj sa spektakularnim pogledom na najljepše planine na svijetu, zatim sve što mi treba za uzbudljiv dan na svježem zraku natrpat u mali ruksak, i krenut s Anđelom u avanturu pomicanja granica, njenih granica…
„Ljetni posjet našoj skrivenoj Vali na Otoku postaje tradicija. To postaje dio onog što se zove dom. Neizostavni dio nas i naše priče. Referentna točka. Ishodište i rashodište. Nepravda je Nove Godine slaviti zimi, jer ovdje naše godine počinju i završavaju. Ovdje učimo o promjenjivosti i nepromjenjivosti, pomičemo granice, suočavamo se s iracionalnim strahovima i brišemo loša sjećanja, te odmaramo i uživamo na najjače.“
Piše: Davor Rostuhar Nakon što smo na prvoj stanici našeg road tripa iznajmljenim vozilom pronašli arhetipsko mjesto Aljaske, McCarthy (vidi prošli blog), činilo nam se da smo gotovi s Aljaskom, da sada što god drugo nađemo, neće više bi...
Nakon stopiranja i bekpekanja po Aljasci, odlučili smo iznajmiti auto i sami istražiti malo udaljenije predjele tog prostranstva. I već nakon nekoliko dana vožnje pronašli smo „The“ mjesto, malo naselje na kraju duge, grube ceste, naselje u kojem živi zajednica osebujnih, uvrnutih i autentičnih likova, mjesto koje najviše podsjeća na „Život na sjeveru“.
U svojim počecima jako puno sam putovao autostopom. Sad već dugo nisam. Mislio sam da je to doba iza mene i da sam već prestar da me itko pokupi. Ali sulude cijene prijevoza na Aljasci natjerale su nas da se vratimo staroj formi putovanja i to je ispalo genijalno! Aljaska je jedina država za koju znam u kojoj je donedavno postojao zakon da vozači MORAJU stati stoperima…
„Taman što je ekipa s kojom sam penjao Denali odletjela prema doma, meni je doletjela Anđela da naredna tri tjedna putujemo Aljaskom i krajnjim sjeverom Amerike. Prvo smo otišli na jedan višednevni trek da se upoznamo s aljaškom divljinom, šumama, jezerima, medvjedima, losovima, komarcima…“
Ovaj blog nema izdvojeni ulomak.
Jedan od glavnih razloga za odlazak na Denali, meni je bilo promatranje i učenje kako stvari funkcioniraju u većem timu ljudi koji se međusobno slabo poznaju. Bio sam dosad na preko 20 ekspedicija, ali to su uvijek bili mali timovi od dvoje-troje ljudi koji se dobro poznaju ili solo priče. Ovo mi je bila prilika da prvi put sudjelujem u jednom većem timu koji planinu penje klasičnim ekspedicijskim stilom. I odlična prilika da promatram kako to funkcionira i promišljam o umijeću vodstva i dinamici odnosa u timu…
U logoru 5 vlada prava atmosfera posljednjeg, visinskog logora, na velikoj planini. Tu nema puno kerefeka – nitko do ovdje ne nosi velike i teške zajedničke šatore, nitko višak slobodnog vremena ne troši na nepotrebne rabote, poput izgradnje posebnih nastambi ili skulptura od leda, nitko se ne šeće okolo, niti druži s drugima vani na zraku. Oni koji borave ovdje uglavnom leže u šatorima i čuvaju energiju za vrh ili su preumorni jer su se s vrha upravo vratili…
U kampu 3, na 3300 metara, počinjemo planinu, i rijedak zrak osjećati cijelim tijelom. Od tamo naviše, trebat će nam aklimatizacija, put je strmiji, teži, opasniji. Stvari više ne možemo nositi i vući odjednom, nego moramo razlomiti u više navrata. Od kampa 4, na 4300 metara, koji se još naziva i „advance base camp“ do kampa 5, zadnjeg, visinskog kampa na 5200 metara, najteža je ali i najljepša dionica uspona na Denali…
Kad je mali avion s nas osmero i pola tone opreme poletio iz Talkeetne prema planinskom lancu u središtu Aljaske, osjetio sam ono uzbuđenje, koje me uvijek preplavi kad odlazim na ekspediciju. Kad odlazim van mreže, van dosega whatsapp poruka, poslovnih emailova, vijesti iz svijeta. Kad odlazim u ekstremnu divljinu u kojoj mi preživljavanje omogućuje samo ono što sam ponio sa sobom…
Davor je još uvijek u bespućima planine, bez signala, ali uspio mi je putem satelitskog telefona javiti da su danas svi članovi ekspedicije stigli na 6190 metara visok vrh Denalija!
Dug i naporan let do Aljaske, deset sati vremenske razlike, pa dva i pol dana nabavljanja opreme, kupovanja hrane, pakiranja i prepakiravanja, upoznavanja s ekipom, brifanja, probi, vježbi, provjera, pakiranja i prepakiravanja… i evo, spremni smo za polazak. Za četiri sata svijetle noći, putujemo kombijem za Talkeetnu, odakle letimo malim avionom ravno na Kahiltna ledenjak…
“Život je konstantno prepakiravanje”, kaže jedna stara putnička. I doista, konstantno nešto zapakiravam ili raspakiravam. Ali kad se ide na veći, zahtjevniji put, onda je priprema i pakiranje ključna stvar i pravo umijeće. Budući da je ekspedicija na Denali unguided i unsupported, sve što mi treba za 2-3 tjedna života na velikoj, hladnoj planini moram spakirati u jedan ruksak i jedne male sanjke…“
Na putu za Švicarsku, gdje se na jednom filmskom festivalu prikazuje naš film, htjeli smo provesti par dana u Alpama. Plan je bio otkrivati neke nove planinske krajolike švicarskih ili talijanskih Alpa, no budući da je tamo vrijeme bilo loše, a u Sloveniji dobro, odlučili smo se za dobro poznatu i provjerenu varijantu: Triglavski nacionalni park….
Nagrađivana knjiga Želimira Periša: „Mladenka Kostonoga“, nešto je najbolje što sam pročitao posljednjih godina. Maestralno djelo koje u sebi sadrži sve što tražim od književnosti. Možda najbolje djelo napisano u našem jeziku ovog stoljeća. Autor koji stoji iza nje, podjednako je zanimljiv. Imao sam čast upoznati ga i porazgovarati s njim…
Na prvu mi se čini kao da nije moja tema, ali toliko vremena provodim razmišljajući o hrani, diskutirajući o njoj, pripremajući i konzumirajući je, isprobavajući razne režime, da želim jedan blog posvetiti tome da opišem svoj stav o hrani, što jedem, što izbjegavam i što mislim koliko je ili nije važno ono što unosimo u sebe…
Krenuo sam s predavanjem „Ljubav oko svijeta“ koje sam uz pomoć još par suradnika slagao više od mjesec dana. Uz knjigu i film, multimedijalno predavanje je još jedan oblik storytellinga koji mi je jako važan. Pokušavao sam ga složiti da bude poput „dokumentaraca uživo“, dinamično i višedimenzionalno, a jako mi je važno da bude i edukativno, inspirativno, da šalje pozitivnu poruku…
Prvi put otkad smo završili stvaranje knjige i filma „Ljubav oko svijeta“ uzeo sam kameru u ruke i pofotkao jedan par. I to još kakav! Par heroja koji svojim djelovanjem pomiču granice tolerancije i inkluzije! Ivo i Mladen prvi su gej par u Hrvatskoj koji su se uspjeli izboriti za udomljavanje djece, a sada se legalno bore protiv diskriminacije i kad je riječ o posvajanju…
Ne volim najavljivati budućnost, jer u mojim rukama nije ništa do li planova i snova, ali sad kad je karta kupljena i dozvola dobivena, rado ću podijeliti tu informaciju ponajprije s članovima KEK-a: Za mjesec i pol, početkom lipnja, idem na ekspediciju na jednu daleku, visoku planinu!
Ponekad su najbolje lekcije one do kojih sami dođemo. Ovu krilaticu nisam nigdje čuo ili preuzeo (barem se nadam), nego sam je sâm skovao: „Računaj na čuda!“. Često je zaboravljam, ali se uvijek iznova podsjećam na nju i uvijek mi dobro dođe. Ponekad je i presudna!
Kako se pokušavamo probiti u stranoj zemlji u kojoj smo nepoznati, i kako pokušavamo pogurati naš projekt „Ljubav oko svijeta“ na svjetsku scenu…
Neću se baviti Will Smithom, to što je napravio je glupo i krivo, ali pokrenulo je zanimljivu raspravu o nasilju. Treba li nasilje uvijek osuditi? Nekad sam bio gorljiv zagovornik nenasilne borbe. Do te mjere da sam jednom prilikom skinsima koji su me napali uzvratio gandijevskim nenasiljem. No jedan događaj na jednom od mojih najekstremnijih putovanja promijenio je moj stav o nasilju. Taj događaj je ujedno i nešto najopasnije što mi se ikad dogodilo…
Jedan od razloga zašto volim Anđelu, je to što je uvijek za akciju, za pokret, za putovanje, što nije ušuškana i navučena na poznato, nego uvijek spremna zakoračiti u nepoznato, novo. Ovo skijanje dogovorili smo dan prije nego što smo krenuli. Sreća da posjedujemo kombi-kamper omogućuje nam tu fleksibilnost. Doslovce se moramo samo odlučiti, spakirati, i krenuti…
Da nismo bili toliko pozitivni kroz povijest, sigurno ne bi opstali do danas, nekmoli još napredovali. Ipak, iznimno je nepopularno reći da nam je dobro, da nikad nismo živjeli bolje, da nikad nije bilo manje siromaštva, bolesti, ratova. To bi bilo posebno neprikladno reći sada, u ovo ludo vrijeme, kad se svijet valja iz jedne krize u drugu. Ipak, pozitiva nam je očito nužna za opstanak.
Nekoliko puta sam se na svojim putovanjima zatekao unutar ratne zone. Osim što je svako svjedočenje užasima rata lekcija o čovječnosti, to ekstremno iskustvo proizvodi i druge lekcije. Od jednog mirovnog aktivista s kojim sam posjetio okupirana područja Palestine, za vrijeme druge Intifade, dobio sam vrijednu lekciju o empatiji…
Bizarno je u ovoj suludoj ratnoj situaciji razgovarati o književnosti. Ali moramo se prisiliti ne razgovarati samo o ratu. Život mora ići dalje. Književnost, umjetnost… neki su od najveći vrhunaca čovječanstva, oni se nalaze na posve drugom kraju spektra od nasilja i gluposti. Zato je bitno i dalje pričati o književnosti. A ovaj put razgovaram s vrsnim majstorom tog umijeća, jednim od prvih domaćih autora koje sam zavolio, kog od tad vjerno pratim i čekam svako njegovo novo djelo. On je Marinko Koščec, a njegova nova knjiga zove se „Sami“. Razgovaramo o pisanju, književnosti, umjetnosti, cinizmu, pameti, jeziku, bogu, slučaju i još mnogočemu.
Stoput prođem Zagrebom, i ništa. Ništa ne primijetim, samo žurim negdje i projurim, pa šta, to je moj grad. A onda jednom sunce zapadne pod dobrim kutom na Ilicu, začujem odnekud zvukove Django Reinharda, zaboravim na sve, zavežem bicikl za skelu i krenem u šetnju, zaronim u ono baš najljepše od Zagreba…
Nastavljam dalje s najboljim lekcijama i savjetima koje sam skupio širom svijeta do sad i pozadinskim pričama kako je do toga došlo. Savjet broj dva dogodio mi se u Butanu: „Jedino utočište je u tebi!“
Nakon prebačene 40. godine života, i 20. godine putovanja mislim da je fora da se malo osvrnem na najbolje lekcije i najkorisnije savjete koje sam dosad dobio od života te da ih podjelim s vama kroz priče koje stoje iza njih. Lekcija #1: „Ako te tvoji snovi ne plaše, možda nisu dovoljno veliki!“
Kad sam ulazio u tridesete objavio sam tekst „Pozdrav tridesetima“ u kojem sam napisao što od njih želim. Sada kada sam ih ispratio u nepovrat, gledam to i utvrđujem da se zapravo sve što sam si zaželio i ostvarilo. Pa toplo pozdravljam novo desetljeće mog života i šaljem u eter nove želje.
Treći tjedan Chamonixa išao sam na tečaj off-piste skijanja, odnosno skijanja van uređenih staza, pa da malo objasnim što je to, zašto sam se na to odlučio i da pokažem prekrasne zimske krajolike uz koje smo se penjali a niz koje smo se spuštali na divlje…
Ok, što ja radim ovdje u Chamonixu? Što je to alpinizam? Zimski alpinizam? Mixed climbing? Zašto sve to? Koja je motivacija iza svega toga? Koja je razlika između planinarenja, penjanja, alpinizma, i svega… Za što točno ja tražim partnera…?
Prvi tjedan Chamonixa, aklimatizirao sam se na putovanje kamperom zimi, odradio intenzivan tečaj francuskog, malo turno skijao, malo čitao, malo odmarao… Prošao je začas. I onda je započela akcija. Za početak: škola zimskog alpinizma…
Ovako uspješnu godinu valja nagraditi dobrim putovanjem, a i treba se malo odmoriti od intenziteta posla i odmaknuti od svega poznatog, pa smo Anđela i ja ovaj put odlučili uzeti vrijeme svako za sebe. Ona je upravo s frendom otišla u New York za Novu Godinu, pa nakon toga planiraju odmoriti u toplim tropima Kostarike, a ja se spremam tamo gdje je meni trenutno najnapetije, u hladne, strme, snježne planine, na tri tjedna… 🙂
Za kraj vrlo uspješne godine, otišli smo, ekipa iz KEK-a, na jedan dan u planinsku kućicu na obronke Medvednice, rezimirati proteklu godinu i okvirno isplanirati nastavak sljedeće. Preplavljuje me sreća i osjećaj zahvalnosti. U povijesti KEK-a, bila je ovo najbolja godina do sad. Velikim djelom, zahvaljujući upravo vama!
Svjetski poznata autorica, čije se knjige prodaju u višemilijunskoj nakladi, pročitala je moju knjigu i napisala blurb za nju: „Pred vama je zaista veličanstvena knjiga — prepuna dirljivih i fascinantnih priča o ljubavi diljem svijeta. Ljudi, okruženje, njihove riječi: sve je elegantno, autentično, očaravajuće i puno nade. Autori su postigli nešto izvanredno — zabilježili romantičnu ljubav u nebrojenim dijelovima svijeta.“
Hoće li nam njeno ime i njen blurb otvoriti vrata u svijet? Zašto je blurb važan, kako pristupiti traženju blurba i kako dobiti dobar blurb? O tome pišem u novom blogu.
Prošli mjesec moja je knjiga premašila magičnu cifru od 10.000 prodanih primjeraka. U Hrvatskoj malo koja knjiga prebaci tu brojku u svom životnom vijeku, a „Ljubav“ ju je dosegla u manje od deset mjeseci! U ovom blogu pišem o poslovnoj strani tog velikog uspjeha, i razgovaram sa stručnjacima iz svijeta nakladništva o tome zašto se u Hrvatskoj nigdje službeno i transparentno ne vodi prodaja knjiga, kao što se recimo vodi box office za kino ulaznice, ili kao što se prodaja knjiga službeno vodi u drugim državama. A budući da nema službenog popisa, također objašnjavam na temelju čega znam da je baš moja knjiga najprodavanija knjiga ove godine.
Pročitao sam novi Karakašev roman „Okretište“. Njegova književnost nešto je što rasteže granice mog doživljaja svijeta. Njegov tekst pomiče nešto u meni. Znao sam već da je minuciozan fanatik, da kleše svaku riječ usitno. Pozvao sam ga da popijemo čaj i popričamo malo o pisanju. Dobio sam puno više…
Nakon što smo više od četiri mjeseca proživjeli u kamperu, na cesti, i prešli 15 000 km kroz devet država Europe, kroz oluje, potope i zvizdane, po vrućini i hladnoći – evo nekoliko stvari kojima sam oduševljen, nekoliko stvari koje sam naučio o izboru kampera i životu u kamperu i nekoliko praktičnih savjeta.
Nakon što smo više od četiri mjeseca proživjeli u kamperu, na cesti, i prešli 15 000 km kroz devet država Europe, kroz oluje, potope i zvizdane, po vrućini i hladnoći – evo nekoliko stvari kojima sam oduševljen, nekoliko stvari koje sam naučio o izboru kampera i životu u kamperu i nekoliko praktičnih savjeta.
Turneja je gotova za ovu godinu! Bit će tu još ponekih nastupa na festivalima, otvaranja izložbi, motivacijskih predavanja, ali glavnina turneje je gotova, i nakon pet mjeseci života u kombiju, na cesti, sad smo ponovo doma. Kad bi nas pitali što je bilo najbolje na turneji – to je svakako bio susret s publikom i to što smo napokon upoznali mnoge KEKovce, širom regiona…
Kako je izgledala naša turneja po Srbiji, gdje smo zapeli, kako smo se iščupali i kako je sve skupa prošlo – pročitajte u novom blogu.
Prošli tjedan otišao sam na sajam knjiga u Frankfurt pokušati dogovoriti izdavanje knjige „Ljubav oko svijeta“ na nekim drugim jezicima. Nakon uspjeha u Hrvatskoj, vani počinjem sve ispočetka. Prvi u selu – zadnji u gradu. Već u prvoj epizodi shvatio sam malo kako funkcionira taj put i uvidio jednu veliku farsu…
Toskana. Tako blizu, a tako lijepa. Već godinama Anđela i ja planiramo posjetiti je, proputovati. Sad, kad imamo kuću na kotačima, dozrelo je vrijeme za to. Dočekati jesenske boje u Toskani. Napajati se remek-djelima renesanse. Opijati se ljepotom valovitih krajolika. Nazdravljati jasnoćom chiantija. Putovati. Putovati.
Nakon turneje po Hrvatskoj, a prije one po susjednim državama, Anđela i ja odlučili smo malo odmoriti od posla i otputovati našim kombijem-kamperom u Toskanu. Putem smo navratili u San Marino, simpatičnu mikrodržavu u Apeninima. Što iz znatiželje, to i zato da nakon dvije i pol godine bez dalekih putovanja dodam jednu novu državu na svoj popis. U novom blogu pišem o tome što mislim o raboti brojanja država koja ponekad prerasta u opsesiju „sakupljanja država“…
Mogli smo, umjesto o ljubavi ispitivati ljude o sreći. Htio sam napraviti portret čovječanstva, a za to mi je trebala jedna referentna točka koja je potencijalno univerzalna vrijednost. Mogla je to biti sreća, a ne ljubav. Odlučio sam se ipak za ljubav, jer slične globalne projekte o sreći su već radili mnogi. Osim toga, o sreći sam, za razliku od ljubavi, mislio da već podosta toga znam…
„Ova cura promijenila je moj stav prema homoseksualcima“, rekao mi je Boris Suhovski (49) u Vinkovcima, pokazujući mi na fotografiju Nazanin, lezbijke iz Irana koja je u intervjuu iskreno progovorila o svojim emocijama. “Čuj, ja sam ti dosta konzervativan, sa sela sam, što ću, kod nas se na takve ljude gleda kao na bolesne i nenormalne, pa sam i ja tako cijeli život gledao. Al sad kad sam u vašem filmu čuo i vidio nju – shvatio sam da sam da je to ok!“…
Otkad je film u opticaju, dobili smo nekoliko domaćih i jednu inozemnu filmsku kritiku. Uglavnom su pozitivne, no jedna stvar koja nam se umjereno zamjera je „egzotizacija“. U ovom blogu pišem što mislim o tome.
Turneja po Hrvatskoj bliži se kraju, ona po Srbiji i BiH se već debelo kuha, a kucnuo je krajnji čas i da počnemo planirati turneju po Europi, pa smo u jedan dan između Pakraca i Petrinje ugurali tradicionalni brainstorming KEK-a na otvorenom, a ovaj put smo za lokaciju odabrali genijalno Reciklirano imanje u Vukomeriću, gdje nas je ugostio dragi pokretač te priče – Matko Šišak. Imao sam neobičnu čast da sam prije 22 godine svjedočio činu začeća te prekrasne eko ideje koja je do danas izrasla u pravu eko utopiju.
Ovaj vikend imao sam čast i priliku da se na 24 sata pridružim Bruni Šimleši na njegovom humanitarnom hodanju od Istre do Prevlake, a pritom sam ga malo i upoznao, pa u ovom blogu pišem o njemu, o putovanjima s ciljem i raznim drugim nekim srodnim temama.
Odakle dolaze moje misli? Kamo odlaze? Koliko me misli određuju? Koliko sam njihov rob a koliko sam im gospodar? Ne znam, samo razmišljam na glas…
Trebalo nam je tri dana da uopće otpustimo nagomilani stres i umor i da se počnemo odmarati. A nigdje se ne uspijevamo tako kvalitetno odmoriti kao u našoj vali na Hvaru.
Otvorilo mi se dan i pol vremena između dvije projekcije na Braču gdje ljetuje moj prijatelj Toni s kojim rado kajakarim. Sjeli smo u kajake i otišli oko Šolte. To me podsjetilo koliko volim putovati kajakom po moru i trigeriralo neka morska razmišljanja…
Večer je. Novi grad. Sinj. Vrućina napokon malo popušta. Ljudi šeću laganim korakom, ližu sladolede, guštaju. Ljeto je. Odmor. Godišnji. Projekcija samo što nije počela…
Vander i Fernanda iz Brazila u filmu kažu da u vezi uvijek mora biti zaljubljenosti i seksa, inače supružnici postanu kao brat i sestra. A neki ljudi iz publike rekli su nam da je ljubav samo zaljubljenost, a kad nestane toga i seksa, makar ljudi ostaju zajedno, to više nije to. Što je točno? Je li ljubav samo zaljubljenost i seks, ili možda nešto više od toga?
Nikad nisam pisao o Splitu. Možda se ne usuđujem. Jer svaki put kad dođem tamo ljudi me sami uvjeravaju da su Splićani malo ludi, grubi, opičeni. A ja to ne vidim. Mene taj grad oduševljava. A grad – to su ljudi. Splićani koje poznajem su ljudine…
Ne mogu vam opisati kakav je gušt financirati se od prodaje vlastitih proizvoda i ne ovisiti o sponzorima, natječajima i faktorima izvan naše kontrole. To smatram jednim od svojih najvećih uspjeha. Pitam se – jesmo li napokon dosegli točku financijske neovisnosti? Ako jesmo, KAKO?
Može li se ljepota uspoređivati i kategorizirati i zašto mislim da su Dolomiti vjerojatno najljepše planine na svijetu. Mogu li se planine i ljudi uspoređivati i zašto mislim da smo Anđela i ja Dolomiti.
Prvih tjedan dana života na cesti u našem novom kombiju je iza nas. Bez problema mogu zamisliti mjesece i mjesece života u njemu narednih godina. Ovo je valjda najveći kvalitativni skok u mom putničkom životu. Za starog klošara i umornog putnika ovo je živi luksuz na kotačima.
Piše: Davor Rostuhar U našem taboru vrijeme je visokog intenziteta. Izlazak van s filmom pred publiku i medije bio je puno veći posao nego sam izlazak s knjigom pred medije, koji se dogodio u veljači. Nakon što smo pretprošli vikend osvojili...
Kako je to bilo iza kulisa ZG DOX festivala i kakav je osjećaj prvi put sudjelovati na najvećem filmskom festivalu u Hrvatskoj za dokumentarne filmove i odmah dobiti nagradu koja je po nama najvrednija – nagrada publike za najbolji film.
Upravo smo se vratili s jubilarnog desetog po redu Hrvatskog festivala putnika. Drago mi je što gostujem na njemu još od prvog, pa čak i ranije, još od nultog izdanja. Drago mi je pratiti kako festival raste i razvija se. Zahvaljujući tom festivalu Šibenik se svakako prometnuo u sam vrh hrvatske suvremene putničke kulture…
IMAMO NOVU KUĆU NA KOTAČIMA! Nakon višemjesečnog pretraživanja oglasa i traženja kombija-kampera – napokon smo se odlučili. Izabrali smo kombi s kojim ćemo putovati narednih godina. A našeg starog žuću dat ćemo u prodaju…
Knjiga je već skoro četiri mjeseca vani, i totalno rastura. Primio sam dosad stotine raznih osvrta i svi su pozitivni. Ipak, sumnjam da je baš savršena. Mora i ona imat svoje slabe točke. Evo jedne za koju samo čekam da je se kritičari dohvate… 🙂
Neki ljudi mogu reći da ne vole politiku, ali čak i s takvim stavom, politična su bića. Njihov je politički stav prepuštanje drugima da upravljaju njihovom sudbinom. Čovjek koji živi u društvu je htio-nehtio politično biće. Ja radije biram boriti se za svoju sudbinu. Zato, evo što mislim o politici…
Pakao naših međusobnih razlika u društvu uspijevamo istrpjeti i preživjeti zahvaljujući tome što neprestano pregovaramo oko zajedničkih vrijednosti i dogovaramo koje su one univerzalne koje želimo slijediti. Najviši ugovor svakog društva je ustav. Možda ne bi bilo loše da i svatko od nas napiše svoj vlastiti ustav. Možda bi nam to pomoglo prevladati onaj pakao proturječja i kaosa koji se odvija unutar svakoga od nas…
Donedavno smo mi intervjuirali parove širem svijeta, a sada ja svakodnevno odgovaram na intervjue raznih medija. U novom blogu pišem o tome kako je biti s druge strane mikrofona i odgovaram na neka od najoriginalnijih pitanja koja su mi postavljena, i o kojima nisam još pričao u javnosti.
Pitanja s kojima se najčešće susrećem svaki put kad dođem do kraja velikog projekta na kojem radim je – Što dalje? Što je sljedeće? Kakvi su planovi? Nerado javno pričam o planovima za budućnost. Ali moji blogovi nisu javni, jer su zaključani samo za članove KEK-a, s kojima rado dijelim stvari koje nisu za javnost…
Anđela i ja krenuli smo na bračnu psihoterapiju! Zvuči grozno samo to izreći, jer u našem društvu ljudi percipiraju psihoterapiju kao pokušaj rješavanja teških problema i patologija. Ali ne brinite, ne raspadamo se. Naprotiv, odlučili smo koristiti psihoterapiju kao jedan od alata za rad na sebi, na našem odnosu, na poboljšanju života; kao mentalni trening za postizanje zajedničkih ciljeva. I jako nam se sviđa kako je krenulo…
Ponekad napišem pjesmu. Bez plana, bez cilja, bez projekta. Samo tako nešto dođe, prođe kroz mene, prevede se na papir. U ovom blogu donosim vam nekoliko mojih pjesama koje su nastale u zadnjih par godina.
Trudim se u životu izbjegavati kukanje i cmizdrenje jer dobro znam da kad sam u tom raspoloženju, nisam dobro i ništa mi ne uspijeva. Da namjerno ne razmišljam pozitivno, ništa ne bih napravio u životu. Ipak ponekad upadnem u to tmurno, toksično stanje, ali znam kako se iščupati i tad mi se odmah sve krene poslagivati onako kako ja želim…
Priču o Živoj Vatri pričao sam ljudima širom svijeta kad bi me pitali da im pričam o Hrvatskoj. Priča je to o posljednjem dalmatinskom Mohikancu. Arhetipski naša verzija priče o starcu i moru. A ima u njoj i nešto od priče o Vasi Ladačkom…
Često me ljudi pitaju bih li volio/mogao živjeti negdje drugdje, i gdje. Iznenadi ih moj odgovor – da toliko volim Zagreb da nikad nisam ni pomišljao živjeti negdje drugdje. S druge strane, mnoge iznenadi i moj stav o mladima koji odlaze iz Hrvatske u potrazi za boljim životom. Ne mislim da je to tako strašno loše…
Kako su putovanja, ekspedicije i razne opasnosti u kojima sam bio, oblikovale moj stav prema upravljanju rizicima? Kako pronaći mjeru između toga da nas opsjednutost sa sigurnošću ne paralizira, a pretjerana odvažnost ne uništi? Kako strah iz neprijatelja pretvoriti u saveznika?
Prošli tjedan proveo sam u Kosovu, na skijanju po divljim Prokletijama. Uživao sam u čistoj balkanskoj egzotici, u puno friškog snijega, u tome da ponovo putujem i u boravku u divljini koju sanjam posjetiti već dvadeset godina.
Anđela, Valerija, Paula i ja otišli smo na vikend radionicu popričati o tome što radimo dalje u KEK-u i odlučiti na koji ćemo način izvesti turneju s projektom „Ljubav oko svijeta“ po Hrvatskoj, regiji i Europi.
Sad kad knjiga razvaljuje i nailazi na odličan prijem kod publike, pitam se jesmo li stvorili umjetnost. Po kojem kriteriju možemo reći je li nešto umjetnost ili ne?
Njegovi stihovi su snažno utjecali na mene. Otkrili su mi jednu posve novu dimenziju života. U takve dubine odvela me malo koja molitva, malo koja meditacija, malo koja intelektualna masturbacija. U takve dubine može zaroniti samo poezija. Dobra poezija. Đoletova poezija.
‘Zanima me kako je tekao proces. Ja bih isto voljela napraviti film, ali ne znam od kud da krenem.’ odgovorila mi je Leah iz Palau-a kada sam joj napisala da je naš projekt napokon otišao u svijet. Leah i Maxa smo intervjuirali zadnji dan našeg boravka u toj rajskoj zemlji, brzinski, u zadnji čas, jer smo jurili na avion a oni na posao. Već sam joj počela odgovarati da pita krivu osobu, da ne znam ništa o filmu, da sam ja tu samo slučajno i da plivam u zadacima kako god znam i umijem. Pa sam zastala i zapitala se – je li to stvarno istina?
Tjedan dana otkad je knjiga izašla obilježen je pakiranjem i slanjem paketa. Nas pet u KEK-u radi punom parom, a uposlili smo i dodatne 3 osobe. Obrađivanje narudžbi, pakiranje, slanje, svaki dan od jutra do mraka i kasno u noć. Luuudniiiicaaaa!!!! 🙂
Knjiga je vani! Sinoć sam je pokupio iz tiska. Iako mi je to već osma, osjećaj je svaki put nevjerojatan! Osjećaj je to punine, trijumfa i radosti.
Piše Davor Rostuhar Ovaj blog nema uvod i neću ga promovirati na Facebooku, jer mislim da bi s obzirom na njegov sadržaj to bilo neprimjereno. Blog je o Miri Furlan. Otkad sam saznao za njenu smrt pišem taj blog u glavi. Pokušavam shvatiti za...
U ovom blogu članovima KEK-a premijerno otkrivam naslovnicu nove knjige i neke pozadinske novosti oko procesa nastajanja moje nove, osme po redu knjige „Ljubav oko svijeta“.
Još tri dana do predaje knjige u tisak! Vrijedni suradnici rade punom parom, unatoč svim izazovima našeg doba. U njihovoj radionici događa se čudo, alkemija. Tek sinergijom s njima, moja knjiga oslobađa se granica mene kao autora i postaje nešto veće…
Još početkom jeseni isplanirali smo novogodišnje putovanje na Kanare, s ciljem da se malo odmaknemo od svega, da bar negdje otputujemo za kraj te lude 2020 i da se malo nauživamo sunca. No sunca nije bilo ni za lijek, smrzavali smo se u pernatim jaknama i zato je to bilo jedno od najglupljih i najbezveznijih putovanja koje smo doživjeli…
Kako i o čemu pisati sada blog, kad se sve čini krivo i promašeno. Ne znam, dragi ljudi. Želim Vam samo reći da se nadam da ste svi dobro i da se držite i da će i ovi tmurni oblaci nekako proći, i da će sunce ponovo zasjati prije ili kasnije…
U projektu „Ljubav oko svijeta“ nismo intervjuirali samo parove, trojke, četvorke i petorke, nego i samce – ljude širom svijeta koji ne mogu naći nekog, one koji su ostali bez nekog i one koji nikad nisu imali nekog. Blagdani poput Božićnih nekima od njih su posebno teški. Želim im reći – da nisu sami!
O čemu sam pričao s Aleksandrom Stankovićem, što mislim o njemu i njegovoj dugovječnoj emisiji, i kakve to sve ima veze s „Ljubavi oko svijeta“, otkrivam u novom blogu…
Samidha i Narendra su bollywoodske zvijezde i buntovnici čija je ljubav nadjačala stereotipe njihovog konzervativnog društva. Ona je muslimanka, on hinduist. Njihova je priča jedna od onih koje se kroz mnoštvo drugih nisu uspjele probiti ni u naš film ni u knjigu. Ali naći će svoje mjesto u projektu jer je bitna. Pomaže nam oslikati fenomen koji nas često razdvaja, fenomen da nas male razlike više smetaju od velikih…
Kako odrediti cijenu knjige? Nikad nije moguće biti dovoljno mudar oko toga kako iskombinirati mnoštvo faktora i parametara koji su svi međusobno povezani. A na kraju utječu na uspjeh knjige i preživljavanje autora, odnosno izdavača. U ovom blogu dijelim s vama svoju filozofiju odabira cijene koja se podosta razlikuje od uvriježenih praksi.
Za jubilarni stoti blog (!!!) imam super vijest – dovršio sam pisanje knjige! Moja osma knjiga je gotova!!! Na ovoj sam radio najviše i najduže od svih do sad. Hvala Vam svima koji podržavate naš rad, i pratite nas pobliže pretplatom na blogove! Želim s vama podijeliti kakav mi je bio osjećaj doći do kraja tog velikog i posebnog teksta!
Posljednjih dana puno mislim na Deboru i Alexandera, jedan divan par koji smo intervjuirali u Rio de Janeiru. Njihova me se priča dojmila još tada kad smo je čuli i snimili. Počela je kao akcijski triler, bila je puna velikih izazova i obrata, ali njih dvoje sve su bitke pobijedili zahvaljujući snažnoj vjeri u ljubav…
U novom blogu članovima KEK-a otkrivam neke novosti oko stvaranja nove knjige. Ovaj put pritom ne mislim na knjigu samo kao na tekst, nego i na knjigu kao cjelinu, kao materijalni objekt, proizvod. Pričam i o prijevodu, prodaji na vanjska tržišta, elektronskim izdanjima, a između ostalog, pokazujem i prve radne verzije naslovnice! 🙂
U prirodi ne postoje binarni kodovi dobro-loše, normalno-nenormalno, sve je u nijansama. U prirodi ne postoje ni pravi kutevi. Mi smo sve izgradili u pravim kutevima, mi smo uveli binarne kategorije jer nam je tako praktičnije funkcionirati. Mi pregovaramo i raspravljamo o tome što je pravo a što krivo. Često se i sukobljavamo i ratujemo zbog toga. Ali samo zato i prosperiramo. U prilog toj raspravi želim iznijeti svoj stav o pobačaju koji ne odgovara ni onima s lijeva ni onima s desna. U prilog toj raspravi poslužit će nam inspirativna priča Marcela i Zulme koje smo intervjuirali u Boliviji.
Jeste li ikad primijetili da je bolje imati više opcija nego samo jednu, ali i da ako imate previše opcija, da to nije dobro, da vas paralizira i dovodi do neodlučnosti. Zvuči očito. Zvuči očito jer samo najbolje i najpostojanije teorije zvuče očito. Ovu teoriju o „paradoksu izbora“ postavio je američki ekonomist i psiholog Barry Schwartz, a mi smo ga intervjuirali jer nas zanima kakve to ima implikacije na ljubavne odnose širom svijeta.
Po meni, jedna od najboljih stvari koje imamo u Hrvatskoj su planinarska skloništa. Nalaze se u najljepšim i najzabačenim dijelovima Hrvatske, a funkcioniraju na principu solidarnosti, dakle boravak u njima je besplatan. Anđela i ja posjetili smo najnovije otvoreno sklonište na Bijelim stijenama, malo arhitektonsko remek djelo – a u ovom blogu donosim priče o sedam meni najdražih skloništa, kao i neke korisne sitnice ako ih želite posjetiti…
Raznorazne bitke vode se u javnom prostoru, a skoro nikad ne nailazim na diskusiju o jednoj od osnovnih misterija postojanja. Budući da te rasprave ne dolaze do mene, ja tražim njih. Neki dan, vozeći prema Velebitu koji sam htio na brzaka popesti da se malo provjetrim od svega i slušajući pritom jedno predavanje, saznao sam nešto novo, ludo, što me navelo na razmišljanje…
Zašto donedavno nismo previše značaja pridavali emocijama, a danas su one glavna valuta kojom sve plaćamo i u kojoj sve mjerimo. Je li ljubav emocija?
Život nam je ušao u lijepu rutinu. Anđela provodi radno vrijeme u montaži, a ja se krećem na relaciji dva ureda – onog samotnog u kojem po cijele dane pišem knjigu u miru i tišini, i onog kojeg kolegice iz KEK-a dijele s drugim veselim kreativcima gdje dolazim na zajedničke ručkove. Nakon posla malo sporta i rekreacije, pa druženje s Anđelom, jedna epizoda neke serije prije spavanja i onda izjutra sve ispočetka. Veselimo se jeseni. Život je lijep.
Sloboda je uvjetna. Slobodu treba osvojiti. Malo gdje toliko slobodno pišem kao u blogu. Blog je moj prostor slobode. Često taj prostor koristim da bih iskomunicirao neku problematiku o kojoj razmišljam, da bi pomicao granice, istraživao zakutke svijesti… Trudim se uvijek biti pozitivan, ali ponekad bih se radije požalio papiru. Jesam li tada slobodan? Ili baš naprotiv?
Jedan intervju o vrlo rijetkoj i neuobičajenoj kombinaciji zaljubljenih ganjali smo mjesecima, i kad smo u zadnji čas pronašli odgovarajuće protagoniste u Kölnu, morali smo potegnuti do njih, iako nam nisu bili baš usput. No, itekako je vrijedilo, a naše malo putovanje dobilo je odličnu završnicu…
Nakon Milana nastavili smo naš put kombijem-kamperom kroz Švicarsku i južnu Njemačku do Münchena. Tamo smo napravili intervju koji je ispao jedan od najjačih i najzanimljivijih intervjua u cijelom projektu – priča je to o ljubavi i integritetu.
5 dana, 5 država, 3 grada, 3 intervjua, 3000 kilometara kombijem. Nije naš stil baš tako brzo putovati, ali išli smo ciljano loviti posljednje intervjue za projekt „Ljubav oko svijeta“. Ipak, bilo nam je genijalno. Barem na tren zaboravili smo pandemiju i sav kaos oko nje i podsjetili se kako je lijepo biti slobodan…
Nakon dugotrajnih pregovora ostvarili smo suradnju na filmu „Ljubav oko svijeta“ s jednom od najuspješnijih hrvatskih producentskih kuća, koja nam je osigurala sredstva za dovršavanje filma i dogovorila plasman filma na jednu od najvećih europskih televizija…
Ovaj vikend išao sam na jedan foto festival u Beč kako bih prezentirao fotografski aspekt našeg projekta stranim časopisima, muzejima, galerijama, festivalima, itd. U svijetu fotografije, filma, književnosti ista je priča kao i u svijetu biznisa. Ne prolaze samo projekti koji to zaslužuju svojom kvalitetom, nego oni koji se vješto prodaju, a za to je ključan „networking“…
Ležim u ovoj pustoj vali na Otoku i gledam ruševinu kamene kućice tik uz more. Razmišljam kako bi bilo divno kad bismo je mogli kupiti i urediti. Anđela i ja maštamo o tome što bismo sve tu mogli izgraditi, kako bismo mogli ovdje baciti sidro i stvoriti naš morski dom. Odletimo tako daleko u sanjarenju, al onda se sjetim one mudre Mešine: „Čovjek nije drvo, a vezanost je njegova nesreća…“
„Kvragu i sve, idemo na more“, rekli smo, spakirali sve u kombi i otišli u onu našu tajnu Valu na Otoku, gdje ljudi nema ni kad nema pandemije, a mira ima, uvijek i bilo kad. Idemo tamo, jer mir nam treba, od mira smo satkani, miru se moramo povremeno vraćati…
U prošlim blogovima bilo je malo težih tema, pa evo jednog laganog, lepršavog – nekoliko kratkih priča uoči ljetne špice. Kako smo napokon pronašli i intervjuirali par Nizozemaca koji se rastaje. Kako idu kauč-predavanja. Kako smo tata i ja planinarili po Risnjaku. Što Anđela i ja planiramo za ovu špicu ljeta. Kako se ova čudna godina trudi slomiti nas, ali joj baš nešto ne ide…
Jeste li znali da većina živućih jezika nema riječ za ljubav? Jeste li se ikad pitali zašto mi imamo? Volimo li mi zato drugačije ili ne? To su samo neka pitanja o kojima smo razgovarali s jednom od najvažnijih svjetskih lingvistica u tom području – dr. Annom Wierzbickom…
Kad sam putovao u neke udaljene, egzotične kulture, a da nisam imao prevoditelja, često sam pokušavao naučiti osnove tih nama vrlo stranih jezika. Primijetio sam da mi klasični putni priručnici pritom ne pomažu puno pa sam slijedio neku svoju logiku i pronašao dobar recept za savladavanje osnova. Sad kad sam za projekt o ljubavi imao priliku intervjuirati jednu od vodećih svjetskih lingvistica, Annu Wierzbicku, ona mi je potvrdila da sam radio baš pravu stvar. Recept je vrlo jednostavan i koristan…
Na vremenskoj crti procesa stvaranja knjige, trenutno sam u točci najvećeg intenziteta. Sve informacije, zapažanja i bilješke koje sam skupljao zadnje dvije godine rasporedio sam po ogromnim tablicama i sada krećem pisati! Osjećam se kao da sam na vrhu vala koji će se uskoro razliti po plaži. U tome da se moja tinta što bolje razlije po papiru pomoći će mi Kruno Lokotar – ponajbolji hrvatski urednik s kojim sam upravo dogovorio suradnju. U ovom blogu predstavljam vam i njega, ali i strukturu knjige na kojoj sam radio zadnjih pola godine!
Nikad mi nije bilo jasno kako se književnost može znanstveno proučavati kad se malo što u književnosti može izmjeriti. No shvatio sam da su bestselleri, klasici i kultna djela književnosti zapravo mjera onoga što je važno nekom društvu u određenom vremenu. Zašto dakle mislim da su klasici poput Romea i Julie ili Werthera danas zastarjeli, i koje djelo možda najbolje oslikava ljubav našeg vremena…
Uspjeli smo doći do jedne od najcjenjenijih i najvažnijih živućih sociologinja – Eve Illouz! Ona se u posljednje vrijeme bavi proučavanjem toga kako društvo u kojem živimo i kapitalizam oblikuju i organiziraju naše emocije i odnose. Naslovi njenih knjiga govore sami za sebe: Konzumiranje romantične utopije, Zašto ljubav boli, Hladna intimnost, Hard core romansa, Kraj ljubavi… Velika mi je čast što sam dobio priliku da je intervjuiram, a u nastavku bloga prenosim dio intervjua…
Da bih shvatio koji mehanizmi stoje iza naših osjećaja i ponašanja vezanih uz zaljubljivanje, ljubav i ljubavna razočaranja, dosad sam se konzultirao ponajviše s biolozima, antropolozima, psiholozima i filozofima. No, znanost koja puno toga objašnjava je sociologija. Sociolozi uzroke našim ljubavnim uspjesima i neuspjesima ne traže u prirodi ili našim srcima i mozgovima, nego u društvu i kulturi u kojoj živimo…
U kojoj sam fazi s pisanjem knjige „Ljubav oko svijeta“? Kako i zašto toliko uživam u tom kreativnom procesu? S kakvim se izazovima susrećem kod pisanja? Zašto je disciplina ključna za proces pisanja? Što možemo naučiti o životu iz svega toga? U ovom blogu pišem o pisanju, i nudim ekskluzivan pogled iza zavjese u moju stvaralačku radionicu i u meta-razine knjige…
Dragi naši članovi KEK-a! Hvala svima koji ste nam komentirali ideju za novu akciju koju smo izložili u prošlom blogu. Zahvaljujući vašim povratnim reakcijama, kritikama, pohvalama i općenito idejama i razmišljanjima, razradili smo novi tip događaja kojim ćemo se baviti narednih mjeseci, a finalnu ideju iznosimo u ovom blogu. Krećemo s tim događajima već ovaj tjedan! A prije nego i drugima izložimo ideju, prvenstvo rezerviranja termina imate vi!…
Možda smo osmislili jedan novi način kako da one nematerijalne resurse koje imamo, uz puno rada i dobre zabave, pretvorimo u dio sredstava koja nam nedostaju da dovršimo projekt „Ljubav oko svijeta“. U ovom blogu iznosimo tu ideju našim članovima i molimo ih da nam kažu što misle o tome…
Što više učim o svijetu i životu, sve dublje razumijem kako je ekonomija u svemu. Račun koristi i gubitka prožima sve aspekte života. Svjesno ili nesvjesno svako živo biće na ovom planetu gleda svoju korist. Je li i ljubav dio tog začaranog kruga, ili baš naprotiv, izlaz iz njega?
Od početka godine imali smo jednu potencijalnu suradnju koja bi nam riješila budućnost filma, ali nažalost, to se zbog cijele ove situacije, sada izjalovilo. Jedna velika nada se istopila. Vratili su se jutarnji demoni. Jedan od njih došao mi je jutros s leđa i uhvatio me u klinč. Vikao mi je u uho nešto, prepoznao sam glas Kundere: „Nada je ultimativni kič!“. Viknuo sam mu nazad, pokušavajući izaći iz klinča: „Pesimizam je ultimativni kukavičluk!“
Još uvijek ne znamo je li ljubav rezultat kemijskih reakcija, emocija, psihološki konstrukt, odluka ili nešto deseto. Pričamo sa znanstvenicima iz raznih polja, ali biolozi govore jedno, antropolozi drugo, sociolozi treće… Za razumijevanje ljubavi svakako je bitna psihologija. A od svih vodećih svjetskih psihologa koje sam čitao, najzanimljivija mi se čini teorija jednog srpskog psihoterapeuta – Zorana Milivojevića. Razgovarao sam s njim putem Interneta…
U raznim kontekstima u javnosti, razni ljudi često se pozivaju na znanstvenike kad žele dati težinu onome o čemu pričaju, kad žele uvjeriti ostale da je to istina. No, postoji li u znanosti jedna objektivna istina? Znaju li je znanstvenici? Kojim znanstvenicima da vjerujemo a kojima ne? I zašto su poezija, filozofija i sanjarenje važni za znanost? Na našem projektu „Ljubav oko svijeta“ dobili smo vrijedno pojačanje u liku Paule Brečak, perspektivne apsolventice sociologije na NYU koja nam pomaže bolje razumjeti znanost…
Hoće li rezultat ove krize biti više razvoda ili „baby boom“? Kako da parovi koji već žive zajedno iskoriste ovu situaciju da unaprijede vezu? Koliko je poraslo nasilje unutar obitelji? O svemu tome pričali smo s dr. Helen Fisher, vodećom svjetskom znanstvenicom u proučavanju ljubavi i s dr. Amandom Gesselman iz Kinsey instituta…
Svijet se okrenuo naglavačke, ali moramo priznati da nama nije loše. Uživamo u vremenu koje provodimo skupa. Nikad nismo duže spavali, bolje jeli, više čitali, više se družili, nikad nismo bili toliko kreativni… U novom blogu Anđela i ja pišemo o tome kako nam izgleda život nakon mjesec dana izolacije…
Želimo nešto, a kad to dobijemo više nas ne veseli. Sanjamo o ljubavi, a kad je pronađemo, nešto nam i dalje nedostaje. Kad naš partner podbaci, mislimo da bi nam bilo bolje s nekim drugim. Borimo se za sklad a kad ga pronađemo tako ga lako izgubimo. Nikad se ne osjećamo potpuni. Uvijek bi nešto moglo biti bolje… Sve je u redu. Nismo nenormalni. Nismo bolesni. Samo smo moderni. Da bismo saznali kako smo se zapetljali u te čvorove paradoksa tako karakteristične za modernizam, epohu u kojoj živimo, moramo baciti pogled na to kako smo do ovdje došli…
Jedan od podataka koji me najviše fascinirao od kad istražujemo ljubav oko svijeta, jest da je danas, 2020. godine, više od polovice brakova u svijetu – ugovorena! Najveći postotak ugovorenih brakova je u Indiji – čak 90%. Iako kroz bolivudske filmove Indijci slave romantičnu, štoviše fatalnu ljubav – u stvarnom životu odlučuju se za partnere koje niti ne poznaju. Među onima koji se upuštaju u takav brak, nisu samo tradicionalni, siromašni ljudi iz ruralnih sredina, već i moderni, visoko obrazovani ljudi, poput Nihit i Ketal. Oni su nam objasnili zašto su izbor partnera namjerno prepustili roditeljima i zašto misle da je ugovoreni brak bolji – ne samo po pitanju stabilnosti saveza, nego i kvalitete ljubavi…
Da se nismo zatekli u ovom iščašenom vremenu, prošli tjedan proveli bismo na ZG-DOXu, najvećem domaćem festivalu dokumentarnih filmova. Upali smo na njihovu PRO radionicu, što znači da bismo preko dana od iskusnih mentora učili kako da najbolje predstavimo svoj projekt, a ostatak dana bismo gledali odlične dokumentarce i družili se s kolegama filmašima. Međutim, iako je festival otkazan, radionica se održala putem interneta. Hrabre organizatore DOX-a čak ni potres nije omeo da dovrše priču i dokažu nam da unatoč svemu, život mora ići dalje!…
Kad pričamo s ljudima iz naše, zapadne kulture o tome da u sklopu projekta „Ljubav oko svijeta“ između ostaloga istražujemo i je li ljubav univerzalna ili ne, mnogi nam kažu da u svijetu još uvijek ima puno ugovorenih brakova i tvrde da u njima ne može biti ljubavi. Doista, više od polovine brakova u svijetu danas je ugovoreno! Međutim, je li istina da u njima ne može biti ljubavi? Na našem putu oko svijeta, intervjuirali smo više parova koji su u ugovorenom braku. U naredna dva-tri bloga, pozabavit ćemo se tom temom…
Loša vijest! Dobili smo rezultate jedinog i vrlo važnog natječaja za podršku dokumentarnom filmu u Hrvatskoj. Nismo prošli. Ne znamo još zašto, ali nije ni bitno. Jako smo se trudili oko toga i jako smo se nadali da ćemo proći. Žao mi je i teško mi je. Kroz mjesec dana ostajemo bez goriva. Dobro znam da je sve to dio procesa, ali pitam se zar svaki put moramo prolaziti istu priču? Hoće li ikad postati lakše? U tim trenucima okrećem se onom što sam naučio dosad. Iz riznice skupo plaćenog iskustva vadim savjete sam sebi – kako još jednom ustati i krenuti dalje. Prvi korak je vratiti se u srž, postaviti si ono ključno pitanje – zašto! Zašto ustrajem? Zašto radim to što radim?…
Nužan i neizbježan dio našeg posla i života je upravljanje „slikom nas“ koju šaljemo van. No, tih slika je više. Jednu kreiraju mediji, drugu ljudi koji govore o nama, treću mi sami komuniciramo prema van, kroz društvene mreže, kroz naše kanale komunikacije. Koliko te slike odgovaraju stvarnosti? Koliko ovise o oku promatrača? Koja je naša prava slika?… Kad komuniciramo kako se lijepo slažemo mnogi nas idealiziraju, kad pričamo o tome kako se svađamo mnogi misle da smo osuđeni na propast. Tko smo mi zapravo? Kakvu sliku nas komunicirati u doba lažnih vijesti i Instagrama? Može li ta slika uopće biti objektivna?
Na našoj svadbi tražili smo uzvanike da nam u jednu knjigu upišu savjete kako da izbjegnemo rastavu. Jedan zgodan savjet bio je: „Neka vas ne brinu svađe, dokle god se svađate, znači da vam je stalo.“ No, je li to zaista tako? Je li učestalo svađanje dokaz ljubavi ili odsustva ljubavi? Kako se Anđela i ja svađamo i kako se mirimo? Što smo naučili o svađanju i mirenju od parova koje smo intervjuirali širom svijeta?…
Znate onaj mit o androginu – o tome da je čovjek podijeljen na dvije polovice koje lutaju svijetom sve dok se ne nađu i ponovo ne spoje. Nije li to u jednu ruku vrlo tradicionalna ideja, možda čak utkana u kolektivno nesvjesno naše civilizacije, a u drugu ultimativno romantična, fatalistička i zapravo neodrživa? Pričala su nam o tome dva naizgled vrlo različita para – moderan par new-agera iz Kostarike i vrlo tradicionalan par ortodoksnih židova iz New Yorka…
Život u Zagrebu ušao je u onu rutinu koja je bila možda i jedino što nam je nedostajalo na putu. Čime se bavimo? U kojoj fazi su priprema filma i knjige? Što radi Anđela a što radim ja? Što radimo zajedno? Jesmo li naučili odvojiti privatno od poslovnog? Kako izgledaju poslovni sastanci Anđele i mene? U novom blogu slijedi mali uvid iza kulisa u produkciju projekta „Ljubav oko svijeta“.
Projekt „Ljubav oko svijeta“ nas je potpuno okupirao. Radimo na njemu i po 15 sati dnevno. Ali paralelno s njime pokrenuo sam i jedan drugi, ekspedicijski projekt, radnog naziva: „Do vrhova svijeta zajedno“. Lijepo je startao ove godine prvim planinskim treninzima, pa u novom blogu najavljujem našu prvu ekspediciju ove godine. I usput uviđam kako ta dva projekta zapravo imaju i više toga zajedničkog nego što se možda čini na prvu…
Jedan od najčešćih argumenata protiv poliamorije je to da je su zajednice u kojima živi više od dvoje ljudi rijetko dugotrajne. Zato smo htjeli popričati s ljudima koji žive u poliamornoj zajednici već duže vrijeme da čujemo i njihovu stranu priče. I pronašli smo ih – u Hrvatskoj! Gospodin Makaja živi sa šest žena od kojih su prve dvije u njihovoj zajedni već više od 30 godina, a druge dvije više od 20. Otputovali smo do njih u Istru i popričali s njima. To je naš prvi intervju u 2020 i službeni početak drugog poluvremena našeg projekta „Ljubav oko svijeta“…
Otisnuli smo se u nepregledan posao pregledavanja materijala koji smo snimili i stvaranja strukture knjige i filma. Kad sam došao do intervjua koji smo u Zambiji napravili s popularnom pjevačicom Salmom i njenim mužem i menadžerom Tivom, shvatio sam da su oni jedan od parova koje smo intervjuirali za koje sam pomislio da su bolji od nas. U tom trenutku shvatio sam da mi, ljudi, kad spajamo naše individualne svjetove u jedan novi, zajednički, isto tako spajamo i naše individualne identitete u jedan zajednički. Taj „MI-ego“ se tada pobunio i počeo tražiti rupe u inače genijalnoj priči Salme i Tiva. A onda sam pomislio – nije li upravo to jedan od glavnih mehanizama kako mislimo da drugačiji oblici ljubavi nisu ispravni?…
Vratili smo se s velikog puta, uselili nazad u naš stan, nauživali se svega što nam je nedostajalo i – vratili se na posao. Jedan od prvih zadataka na listi su: mediji. Razni mediji zvali su nas na gostovanja i slali nam pitanja za intervjue… Kako pristupiti medijima, koje su dobre i loše strane medijskih istupa, na koja pitanja odgovarati, na koja ne… U ovom blogu pišem o našem pristupu medijima i komunikacijama, i samo za vas odgovaram na pitanja na koja nikad ne odgovaram u intervjuima…
Put oko svijeta u godinu dana dao mi je posebnu privilegiju uvida u to kako stvari stoje u cijelom svijetu. A prijelaz godine uvijek je dobra prilika da se osvrnemo unatrag i pogledamo unaprijed. Trenutno prelazimo i prag između desetljeća. Stoga sam s posebnim zanimanjem čitao članke i prognoze nekih stručnjaka o tome kakav bi svijet mogao biti za 20-30 godina. Kakve nas promjene čekaju? U kojem smjeru ide naš svijet? S kojim će izazovima biti suočeni novi naraštaji? Kako će voljeti i kakve će veze kreirati? Evo što ja mislim o tome…
Uspjeli smo! Završili smo krug oko svijeta! Zadnji dan 2019.godine vratili smo se tamo odakle smo krenuli prvog dana 2019. Doma! Vratili smo se bolji, zaljubljeniji i prepuni dojmova. Prvo jutro nove godine sjedim u svojoj omiljenoj fotelji, u našem malom gnijezdu, u najdražem mi gradu na svijetu i razmišljam o tome kako se osjećam. Pitam se, može li godina uopće biti bolja od ove koju smo upravo ispratili? Može li se godina dana života iskoristiti bolje?
Došlo je i to. Posljednja stanica na ovom nevjerojatnom putovanju. New York! Vjerojatno najspektakularniji grad na svijetu. Treba završiti ovo uzbudljivo putovanje sa stilom. Nećemo to propustiti. No, prije nego odbrojimo finalne dane ove lude godine i osvrnemo se unazad na što smo sve doživjeli i napravili, imamo mi ovdje još štošta za obaviti. Dočekali su nas u New Yorku neki od najzanimljivijih ljudi, parova, intervjua…
Gracia i Karina su u poliamornoj vezi. Jedna su drugoj primarne partnerice, vole se najviše na svijetu, žive zajedno i žele ostarjeti zajedno. Ali imaju i druge veze. Gracia ima muža koji živi u susjedstvu i ljubavnika s kojim je već pola godine u romantičnom odnosu. Karina trenutno nema drugu stalnu vezu, ali povremeno se viđa s dvoje ljudi. Poliamorija je neka vrsta moderne poligamije. Sve je popularnija i češća na Zapadu. Neki znanstvenici pretpostavljaju da će se u tom smjeru razvijati odnosi budućnosti…
„Što je ljubav?“ pitali smo već stotinu parova koje smo intervjuirali širom svijeta. Ali tek kad smo došli u Hollywood u Los Angelesu, shvatili smo se da bismo od sad nadalje u naše intervjue trebali uključiti i pitanje: „Što mislite odakle dolaze vaše ideje o ljubavi?“ Baš me zanima što će nam ljudi odgovarati na to pitanje. Što vi mislite? Neki znanstvenici kažu da naše moderne ideje o romantičnoj ljubavi dolaze upravo odavde – iz Hollywooda. Jesmo li dakle, nakon skoro godinu dana putovanja oko svijeta, došli na početak, na ishodište?…
U Arizoni smo napravili STOTI (100!) intervju za naš projekt „Ljubav oko svijeta“! Tražili smo nekog iz prirodnih znanosti tko će nam moći racionalno pričati o ljubavi i put nas je odveo do znanstvenice, kemičarke dr. Kirsten Hendrickson i njenog supruga Richarda Moorea. Međutim, neki njihovi odgovori su nas potpuno iznenadili! U ovom blogu članovima KEK-a, donosimo transkript cijelog intervjua (preveden i uređen) i po prvi put dajemo uvid u to kako izgledaju razgovori s našim sugovornicima. Osim toga možete saznati i koji kemijski mehanizmi stoje iza naših zaljubljivanja, kako se ljubav razlikuje od zaljubljenosti i može li razumijevanje tih mehanizama umanjiti naše ljubavne jade.
Na jugozapadu SAD-a, gdje sada putujemo, priroda je spektakularna. Vozimo se kroz Big Sur, Zion i Monument Valley, hodamo po Yosemiteu i Bryceu, spuštamo se u dubinu Grand Canyona i penjemo van… To su neki od najspektakularnijih primjeraka prirode koje sam vidio igdje, ne samo u Americi. Kao i uvijek kad šetam kroz nju, priroda me čudi, impresionira i potiče na razmišljanje. Što možemo iz prirode naučiti o ljubavi?
San Francisco, Silicon valley, California. Ishodište našeg modernog, zapadnog, globalnog svijeta. Mnogi trendovi – poslovni, tehnološki, kulturni – startaju odavde, onda se prošire po Americi, pa pređu u Europu, pa se prošire ostatkom Zapada, i na kraju, malo pomalo, pokore cijeli svijet. Je li tako i s ljubavi? Kakvi su ovdje trenutno trendovi po pitanju ljubavi?…
Nedavno smo sreli jednog mog starog prijatelja, Amera, kojeg nisam vidio skoro 20 godina i upali u zanimljiv razgovor. Pitao nas je što nas je privuklo jedno drugom. Zašto se volimo. To nas je potaklo da u ovom blogu pišemo o tome zašto smo izabrali jedno drugo. Ja ću pisati o tome kako vidim Anđelu, a ona kako vidi mene…
Twisp je malo genijalno mjesto u kojem se aklimatiziramo na veliku i svakakvu Ameriku u društvu dragih prijatelja. Twisp je brižljivo čuvana tajna američkog sjeverozapada. Hipiji, zanimljivi freakovi i umjetnici sa svih strana SAD-a naseljavaju se ovdje već nekoliko desetljeća. Neke od njih smo intervjuirali i pitali što misle o ljubavi. Priče koje smo dobili čine mi se vrlo zanimljive, i vrlo progresivne…
Stižemo u Ameriku trijumfalno, u meku našeg zapadnog svijeta i modernosti, kao hodočasnici koji su nakon dugog puta stigli u „Obećanu Zemlju“, kao lutalice praznih džepova koji su banuli na neki domjenak ali ne mogu se probiti do stola s hranom. Ne znamo kako ćemo ovo isfurati do kraja, nestaje nam goriva. Ali ne brinemo se previše… Ako se po jutru dan poznaje, mi ćemo se zauvijek voljeti. I nikad nećemo imati dovoljno goriva za naše snove. Ali ćemo ih ipak sve ostvariti!
Možemo li se ikada osloboditi terora naše vlastite subjektivnosti? Francuski filozof Alain Badiou tvrdi da samo kroz ljubav možemo u potpunosti sagledati stvarnost iz perspektive Drugoga. A par koji smo intervjuirali u Kostariki to nam je potvrdio svojim primjerom…
Ne znam je li itko ikad putovao iz Čada u Kostariku, ali nama se to pokazalo kao odličan potez. U Čadu je kulminirala sva težina putovanja Afrikom, a naša sljedeća dionica na putovanju oko svijeta bit će SAD, gdje nas vjerojatno čekaju neki drugi, moderni izazovi. Kostarika nam baš dobro dođe kao neka prijelazna stanica. Morali smo uvrstiti u naš projekt jednu srednjoameričku, karipsku zemlju, a dobro nam dođe i malo radnog odmora…
Sad znamo. Kad nas nakon ovog ogromnog putovanja pitaju „Gdje je bilo najteže?“, odgovor će biti – U Čadu! Nigdje se nismo toliko namučili da pronađemo ono što smo tražili. A tražili smo samo jednu stvar. Jedan od najfascinantnijih tradicionalnih festivala na svijetu – Gerewol – na kojem se krajem kišne sezone okupljaju Wodaabe nomadi. Festival je to na kojem se muškarci šminkaju i plešu, a žene ih promatraju i biraju – nekog za brak, a nekog za kratkotrajnu predbračnu ili izvanbračnu avanturu. I… je li se isplatilo? Čitajte dalje pa recite vi nama… 🙂
Postoji li bezuvjetna ljubav? Je li ona zaista moguća ili je to još jedan mit u koji odlučujemo vjerovati? Zašto nam trebaju mitovi i bajke? Gdje potražiti odgovore na ta pitanja? U Nairobiju? Zašto ne?…
Kad sam prije šest godina bio prvi put u Keniji, radio sam priču o Masai vjenčanju. Pratio sam mladoženju Shuela, kako ide po svoju drugu ženu Naloteshu, u njeno selo, kako pregovara s njenim ocem za njenu ruku i kako je odvodi jednom zauvijek. Pratio sam i Naloteshu, kako u šesnaestoj godini svog života, odjednom, naprasno napušta sve što je dotad poznavala i odlazi u novi život s čovjekom kojeg je taj dan upoznala. Što zbog iznimne fotogeničnosti Masai kulture, što zbog intimnog dokumentarnog uvida u važan ritual prijelaza dvoje ljudi, a što zbog nadahnuća koje sam osjećao kad sam pisao tu priču, to mi je jedna od najdražih reportaža koje sam ikad napisao. Sada, šest godina kasnije, ponovo u Keniji, odlučili smo potražiti Shuela i Naloteshu…
Hodajući kroz predgrađe Lusake, glavnog grada Zambije – jedan me dojam snažno obuzimao. Kućice bez temelja u ulicama bez plana, meso bez frižidera, televizori bez struje, trbusi bez zaliha, ljudi bez… Posvuda ljudi… Žene u šarenim maramama koje prodaju po nekoliko rajčica ili banana uz cestu i nose na glavi kanistere pune vode od bunara do doma, muškarci u prevelikim košuljama, na izvoženim biciklima, djeca koja se penju po drveću, guraju svoje ručno napravljene igračke po prašini i nabijaju ručno napravljene lopte po klimavim limenim zidovima… cika, smijeh, pogledi, šaptanja… To je ta stara dobra Afrika…
Ima li ljubavi u životinjskom svijetu? Vrti li se kod životinja sve oko razmnožavanja ili i kod njih ima emocija? Jesmo li i mi zaista samo sisavci te se i kod nas manje-više sve svodi na prokreaciju, ili je ljubav neka nova evolucijska vrijednost koja nas može odvesti u neke nove dimenzije postojanja?
Okruženost spektakularnom afričkom divljinom navela me da se pitam po čemu smo mi ljudi zapravo različiti od životinja, a mir prirode naveo me da razmislim što sam dosad naučio o ljubavi kod homo sapiensa…
„Zvijezde su rođene!“ uskliknuo sam nakon što smo završili intervju s jednim zaljubljenim parom iz naroda San, takozvanim „Bušmanima“. !ui i !ao* totalno su nas osvojili. Dok su pričali svojim nevjerojatnim kliktavim jezikom, dok su teatralnom gestikulacijom čitavim tijelom pojačavali izgovoreno, dok su opisivali stvari jezgrovito i sadržajno, egzotično i duhovito, ja sam čuo smijeh koji odjekuje iz dvorana u kojima će se taj film jednom prikazivati. To je to! Zbog ovakvih intervjua smo se upustili u ovaj projekt! Zato putujemo – da bismo upoznali ovako genijalne ljude. Sve noći koje provodimo u busevima i avionima, sve tisuće drnavih kilometara koje prevaljujemo, svaki iznevjeren dogovor i neispunjeno obećanje koje pretrpimo, svaka teško zarađena tisuća kuna koju potrošimo, sada se isplati i ima smisla. Jer zvijezda je rođena! …
„Kako je živjeti s dvije žene?“ ponovi naše pitanje Kauarende Tjisemo i smije se onako kako se samo Afrika može smijati: plesno, životno, veselo, slavljenički. Smiju se i njih dvije, Uatongota i Uazeupara, jedna ljepša od druge. Sjedimo u njihovoj kućici od šiblja, blata i kravlje balege, daleko na sjeverozapadu Namibije, u jednom od onih mitskih afričkih krajolika. Kamera je ponovo u akciji.
„U redu, reći ću vam kako je živjeti s dvije žene!“…
Evo nas u Africi! Sjedim uz logorsku vatru na rubu Kalaharija. Anđela je legla u šator. Mliječni put iznad nas nikad nije bio jasniji. Malo prije uz našu vatru bilo je nekoliko pripadnika naroda San, jednog od najstarijih naroda na svijetu, koji su nam odgovarali na naša znatiželjna pitanja na svom fascinantnom kliktavom jeziku. Ne mogu vjerovati da smo prije samo nekoliko dana bili u Hrvatskoj. Pogled na ovaj nesretan intermezzo cijelo vrijeme me zbunjuje. Kratka i neželjena epizoda putovanja kroz Zagreb iz Hrvatsku, kao da se nikad nije dogodila. A opet, jasno je kao dan da itekako jest…
Iznenadna smrt Anđelinog oca naprasno je prekinula naše putovanje. Osjećam želju i potrebu napisati vam bar nešto, obavijestiti vas što se događa, bez puno filozofije, bez puno poezije, bez retka o ljubavi…
„Saudade“ odgovorio je Yago kad smo ga pitali kakav je osjećaj kada završi veza s osobom koju si volio. Čekao sam tu riječ otkad smo došli u Brazil, a dobio sam je u zadnjem odgovoru, zadnjeg intervjua u Brazilu. Enrico ju je preveo kao nedostajanje, ali ona znači puno više. Ona je otvorila most potpune empatije prema Yagu, momku koji je nedavno prekinuo s Brunom, vatrenom Brazilkom koja je sjedila pored njega. Njih dvoje bili su prvi par koji nam je pristao govoriti o prekidu kroz koji su nedavno prošli. Tražili smo takav par još od Novog Zelanda. Našli smo ga, a gdje drugdje nego u Brazilu. Ovdje smo našli sve što smo tražili. Možda je saudade i ono što i ja osjećam sada kada odlazimo iz te zemlje koju sam zavolio iz dubine srca…
Kad smo pokušali popisati i prokužiti čije je koje dijete i tko je sve bio s kim, otkrili smo jednu pravu amazonsku Santa Barbaru i saznali da Matisi nemaju čvrstu instituciju braka i da muškarci i žene podjednako mijenjaju partnere. To mi se odmah učinilo kao potvrda teorije antropologinje Helen Fischer koju je iznijela u svojoj recentnoj knjizi „Anatomija ljubavi“. Ona tvrdi da su u lovačko-sakupljačkim društvima žene bile jednake muškarcima, podjednako slobodno su varale svoje partnere i rastavljale se od njih. S pojavom zemljoradnje počela je dominacija muškaraca, patrijarhat, stroga pravila oko braka, seksa, preljuba, čednosti, i posljedično, potlačenost žena. Sve se to tek nedavno počelo rušiti, otkad su žene počele preuzimati svoju slobodu. Fischer pretpostavlja da je u tome uzrok sve većeg broja razvoda u zapadnom svijetu, ali i kaže da u tome nema ništa loše. Ljubavne prakse budućnosti bit će, predviđa, nalik onima kakve smo imali kroz cijelu pretpovijest – serijska monogamija i tajni preljub.
Zašto su antropolozi od kad je antropologije tražili plemena koja nisu izmijenjena nadolazećim novim svijetom i potom odlazili do njih i proučavali ih? Zato što su im ta plemena pružala pogled na čovjeka i ljudsko društvo prošlosti. Pogled u naše korijene. Zato smo i mi otišli u Amazonu i pokušali pronaći što tradicionalnije pleme. Da vidimo što oni, naši davni preci, imaju za reći o ljubavi. I saznali smo svašta!…
Put do njihovog stana prolazi preko plaže. Latinoameričke plaže su ionako pune života, ali ova u Rodaderu baš je krcata. Preplanule ljepotice igraju odbojku na pijesku; momci se šepure svirajući gitare ili kroteći valove daskama; klinci iz kvarta uvlače svoje prve dimove trave nedaleko ležaljki na kojima se odmara kvartovsko vijeće staraca; naporni prodavači štrikaju svoje tragove u pijesku oko ljudi koji su ih naučili ignorirati; u ponudi je sve, od voća i sokova, do seksa i kokaina…
Juan Caños je zastao nakon postavljenog pitanja. Zurio je bespomoćno u kameru i otvarao usta kao riba na suhom, ali riječi nisu izlazile, nije ih pronalazio. Posegnuo je za gitarom i materijalizirao jedan od momenata koje smo čekali – da netko umjesto odgovora ponudi pjesmu.
Vrijeme je relativna kategorija. Kad gledam unatrag, ponekad mi se čini da je proteklih pola godine prozujalo za čas, a ponekad da je trajalo tri života. Opet se sve svodi na moju odluku. A ja odlučujem da je trajalo dugo. Da smo živjeli život punim plućima. Da smo iskoristili svaki tren, svakog dana najbolje što smo mogli. A tek smo na pola puta!
Novi kontinent. Nova Zemljina polutka. Novo poglavlje.
Latinoamerica.
Ugasite mobitel. Poslušajte prvo pjesmu od Calle 13 „Latinoamerica“. Potom si natočite čašu Malbeca iz Mendoze, i zatim uronite u ovaj tekst. Probat ću vam podijeliti svoje prve impresije…
Nakon Solomonskih otoka, čeka nas veliko putovanje preko Pacifika do Južne Amerike. To je za nas veliki prijelaz. Gotovi smo s istočnom polutkom Zemlje i preko najvećeg oceana na svijetu prelazimo na Zapadnu polutku. Kako avion polijeće iz Honiare i uzdiže se iznad otočne države, mislimo o tome koliko nam je ovdje bilo vrhunski. Boravak s tradicionalnim melanezijskim plemenom bio je svakako jedan od vrhunaca našeg putovanja dosad. Jesmo li pronašli nešto najtradicionalnije što se da pronaći na Pacifiku, pitam se. Ili to golemo more ispod nas krije još mnoge tajne?…
Ovakav kadar još nismo imali, pomislio sam zadovoljan. Muškarac i žena tamne kože i tamne kovrčave kose, namjestili su se jedno do drugoga u svom skromnom domu od drvaca i lišća. Žena u travnatoj suknji, muškarac u gaćama od kore drveta. Oboje goli do pasa. Novi tehnički problemi – gdje da im prikvačim mikrofon, tzv. „bubicu“. Novi izazovi – što ako nas kroz otvorena vrata vidi neko dijete – učas će cijelo selo biti tu! Jer gdje god se krećemo po selu, uvijek nas prati oblak dječurlije. Ali Duddly je starješina. Šef jednog od četiri plemena koja žive u ovom selu. Njegova riječ se sluša. Samo treba izdati zapovijed i svi će se razići…
Što je raj bez ljudi? Na ovom putovanju pronašli smo već nekoliko rajskih prostora u kojima je priroda neiskvarena, egzotična i nadrealno lijepa. Sve da bih došao do istog zaključka do kojeg sam došao u svom projektu „Džungla“ – da nije to to, ako raj koji zamišljam ne naseljavaju ljudi. Divni, dragi ljudi koji žive u potpunom skladu s prirodom koja ih okružuje. Zato smo nakon Palaua otišli na Solomonske otoke…
„Ljubav je za mene odluka. Ne postoji savršena veza. Uvijek će postojati netko tko je zgodniji, pametniji ili bolji od Maxa, ali ja biram njega“ pričala nam je u kameru Leah Christine iz Korora, glavnog grada Palaua, dok se Max pored nje kiselo smiješio. Bila je to pomalo bizarna scena, ali donekle uobičajena izjava. No ono što je meni neobično i zanimljivo u tome, je da je Leah Christine tek prva osoba na našem putu koja je to rekla…
Neke tajne naslutiš, pa ih šutiš dok ne dozre vrijeme za njih. Neka mjesta otkriješ, pa ih čuvaš, da bi ih podijelio s nekim posebnim. Palau je jedna od tih tajni. Mikronezijska državica toliko je malena, toliko udaljena od svih prometnih puteva i toliko dobro skrivena u golemosti Pacifika da je malo ljudi uopće čulo za nju, a još manje otkrilo njene dragulje. Toliku razvedenost obalne linije svijet je malogdje postigao. Labirint otočića obraslih u bujnu džunglu, prepun pitomih laguna usred najbogatijeg mora, kao stvoren je da ga se istražuje kajakom.
Da smo sreli tog veselog dobrodržećeg gospodina na cesti, ne bismo nikad pomislili da je pripadao yakuzi, zloglasnoj japanskoj mafiji. Kad nam je pričao o paklu kroz koji je prolazio prije nego što mu je ljubav spasila glavu, teško smo mogli to vizualizirati. Ali njegovu priču su poput ožiljaka potvrđivale tetovaže na njegovim prsima i rukama, kao i šake s kojih su odsječeni vršci malih prstiju, prepoznatljiva obilježja yakuze…
Tatsuo i Michiko Imai samo su se pogledali zbunjeno. „Ne znam što je to“, šapnula mu je ona. „Romantika? Ne znam ni ja…“ odvratio je on njoj. Može se činiti nerazborito od nas što smo japanski par koji je u braku 67 godina pitali što je za njih romantika, ali ponekad kad postavljamo pitanja ne očekujemo na njih odgovor. I odsustvo odgovora nam nešto govori na našem putu da probamo to shvatiti. Posebno u zemljama poput Japana gdje je romantika riječ uvedena nedavno iz engleskog jezika. No je li i koncept romantične ljubavi uveden iz zapadne kulture ili je postojao tamo i prije?…
Kinezi mi se nisu baš svidjeli za vrijeme moja prva dva posjeta Kini. Da budem iskren, narodi Dalekog istoka činili su mi se poput vanzemaljaca. Lako sam se povezivao s Afrikancima, Latinosima ili Arapima, ali s Kinezima, Korejcima ili Japancima nikako. Međutim bilo je to davno, kad sam tek počinjao putovati. Tada nisam još bio naučio neke jednostavne ali bitne stvari poput toga da većina nerazumijevanja između kultura proizlazi iz puke jezične barijere. Kad bi ljudi samo mogli međusobno razgovarati, vidjeli bi da ih puno više toga spaja nego razdvaja. Kad bismo mi bar razumjeli što su nam Zhou Jie (26) i Yi Hang (25) u Chengdu ispričali u kameru, tko zna što bismo sve saznali…
„Danas šest posto ljudi živi u tiesese brakovima“ kaže nam Sadama. Šest čudimo se? Samo? „Ne šest. Šezdeset“, ispravlja se. Šezdeset? Tako puno? Ozbiljno? Ali… što smo očekivali? Prevalili smo ogroman put do udaljenog jezera Lugu, na granici Yunana i Sichuana, nedaleko granice s Tibetom i Mianmarom da bismo pronašli jedan od najtradicionalnijih manjinskih naroda Kine koji formiraju odnose između muškaraca i žena na jedinstven način. Je li imalo smisla?…
Kako je moguće da Maldivi imaju najveću stopu razvoda na svijetu? Kako je moguće da stanovnici rajskih otoka na koje novovjenčani parovi širom svijeta dolaze slaviti svoju ljubav, češće od svih naroda na svijetu raskidaju svoje saveze? Kako je to moguće, tim više, što su Maldivi zapravo podosta konzervativna islamska zemlja? Odgovore na ta pitanja tražili smo za vrijeme naših desetak dana boravka u tom raju…
Putovati i raditi, zvuči idealno, utopijski, barem meni. Ali spojiti to dvoje, biti s osobom koju voliš 24/7, svaki dan u novim situacijama, nije tako lagano i bezazleno kao što se čini. Prva tri mjeseca putovanja bila su iznimno naporna i zato smo odlučili stisnuti pauzu i otići na Maldive. Ali ne da bismo ležali na plaži po cijele dane, nego da…
Krishna Sitaram Baskar pripadao je najvišoj kasti brahmina ali sudbina mu je podmetnula nogu kada je upoznao Pooju, mladu curu iz najniže kaste dalita. Nije im trebalo dugo da se zaljube. Bili su dovoljno mladi, ludi i odvažni da odluče slijediti svoje srce i ići protiv svih, ali nisu ni znali kakve ih sve nevolje čekaju…
Poliginija, društvena praksa kada muškarac ima više žena, prakticira se u više od 60% društava na svijetu. Poliandrija, pak, običaj da jedna žena ima više muškaraca, prisutna je u manje od 1% svjetskih kultura. Od začetka našeg projekta želio sam da pokušamo pronaći i dokumentirati poliandriju ali znao sam i da neće biti lako to naći.
Indija nam je priredila doček. Prožvakala nas je, preplavila nas raznim neugodama, razboljela nas je, šokirala nas je, a onda, kad smo je već počeli proklinjati, počela nam se otvarati. Prosula je pred nas svoje bisere: priče i slike…
Rikša optočena srebrnom folijom tromo je kroz mnoštvo pronosila velike zvučnike iz kojih je treštala razorna muzika. Nekoliko žena u svečanim sarijima nosile su velike plinske svjetiljke na glavama. Dvadesetak muškaraca raskalašeno je plesalo oko pretjerano ukrašenog albino konja. A na konju je mirno sjedio mladoženja…
Zaljubljujemo li se, dakle, u ljude koje smatramo posebnima, zato da bismo se i sami osjećali posebnima? Precth piše: „Tko se osjeća voljeno, osjeća da mu je porasla vrijednost. Osjeća se onoliko posebnim koliko je poseban drugoj osobi. Stoga je jedno od najvažnijih očekivanja u ljubavi: ‘Učini da se osjećam posebnim!’“
„Nije to onako kako izgleda izvana, da smo mi neki divljaci koji otimaju žene“, rekao nam je Marat u našem prvom razgovoru o otmicama od kad smo došli u Kirgistan. Tradicija otmica žena prakticira se i drugdje, no u Kirgistanu je najživlja. Zato smo izabrali doći ovdje.
Još prije dolaska u Iran čuli smo da je to jedna od država u kojima se homoseksualnost kažnjava smrću. U razgovoru s nekim ljudima u Iranu, ta nam se činjenica potvrdila. Tim je veće bilo naše iznenađenje kad nam je Reza (34) otvoreno i opušteno ispričao svoju priču u kameru.
U jednom malom selu na jugu Irana, sjedimo u kući oko televizora i gledamo tri godine staru snimku vjenčanja naših mladih domaćina. Prisiljeni smo ostati u kući jer vani, u kamenoj pustinji na visoravni, pada kiša. Prva, možda i jedina kiša ove godine. Odjednom izvana dopru slabašni uzvici „Bog je velik. Smrt Izraelu! Smrt Americi!“.
Prvi mjesec našeg putovanja je prošao, a završio je burno. Moram priznati da nisam očekivao da će tema istraživanja ljubavi kroz razne kulture biti toliko kontroverzna.
Nazvat ću ga Mahmoud, jer ne smijem i ne želim spomenuti njegovo pravo ime. Ono što nam je rekao moglo bi ga koštati slobode. A njemu je sloboda sve.
Magija puta radi svoje. Prvih nekoliko dana u Saudiji bilo je zaista intenzivno lijepo. Taj intenzitet nije moguće dugo izdržati, to se moralo malo smiriti. Došli smo do točke maksimalnog zasićenja ljepotom, pa smo si uzeli koji dan vremena, da to procesuiramo.
Još od samog dolaska na aerodrom u Muscatu s kartom za saudijski grad Jeddah na Crvenom moru i s jednom od prvih ikad izdanih turističkih viza na komadu papira, sve je djelovalo nekako nestvarno!
Prva večer u Muscatu. U modernom restoranu u novijem djelu grada, na otmjenim čilimima, dočekao nas je širok osmijeh couchsurfera Slasha. Sunce je već zašlo, ali posljednjim trzajima dana vidio se prostrani Indijski ocean.
Zašto smo izabrali Pariz za početak našeg velikog putovanja i istraživanja ljubavi? Vjerojatno zbog onog stereotipa koji se zalijepio za taj grad i obilježio ga kao grad ljubavi. „Za mnoge povjesničare romantična ljubav nikad nije postojala izvan Europe“, piše Wiliam Jankowiak, jedan od nekolicine antropologa koji se u današnje vrijeme ponajviše bave temom ljubavi
Prvo je jutro na putu. Vlak juri kroz sivilo južne Bavarske. Tanak snijeg prekriva blago valovite krajolike. Mi smo još uvijek pomalo zbunjeni. Ti počeci velikih putovanja nikad nisu onako euforični kako bi trebali biti. Prijelazi su uvijek stresni. Ovaj put smo se, uz sve pripreme za najduže putovanje u našim životima, morali i kompletno iseliti da bismo iznajmili stan.
Blagdansko je vrijeme. Bor je okićen u našem stanu. Anđela i ja smo zajedno i volimo se i lijepo nam je u životu. Puno se družimo s dragim prijateljima. Advent je u Zagrebu. Čarolija je u zraku. Sve je to nekako „uobičajeno“. Ali prošle godine u ovo vrijeme, meni je sve bilo posve drugačije, posve neuobičajeno.
Da biste mogli pratiti blog koji Davor Rostuhar piše svaki tjedan, morate biti član KEK-a. Možete nas podržati na više načina: učlanjivanjem sebe, grupe prijatelja ili obitelji, te učlanjivanjem tvrtke i poklanjanjem članarine svojim zaposlenicima.
Odaberite jednu od opcija i uživajte u blogovima.
Hvala! ❤️