Da, došla je i ta hladnoća. Do -20 je sve lagano. Od -20 do -30 je izvedivo, ali puno izazovnije, a ispod -30 je već teška borba. U nezgodnom sam predjelu. Još uvijek se penjem na polarnu visoravan, do sutra-preksutra bih trebao tamo stići, a dokle god je uzbrdica vjetar je jak. Nekad je jači, nekad slabiji, ali danas je bio baš najjači dosad. Podatke o vremenskoj prognozi koje iznosim dobivam od ALE-a prema mojoj trenutnoj lokaciji, mjereno iz satelita. To je puno preciznije od bilo kojih anemometara i termometara i dosad mi se činilo prilično točno. Ali današnji vjetar su promašili. Kažu da je bio 30kmh, ali ja mislim da je bio bar 60 kmh, jer sam takav vjetar već imao, a nije bio ovako jak. Danas je bio najjači vjetar do sad. I to naravno u prsa. A kako sam već iznad 2600 metara snijeg je suh kao pijesak i trenje je veliko, pa iako sanjke sada već imaju možda samo 80 kg, osjećaj mi je da su teške kao kad sam krenuo sa 135 kg. Zato sam potrošio čak 6400 kalorija da napravim samo 25 kilometara u više od 11 sati. Bome, nisam to očekivao danas, nakon dana odmora. Ali što je, tu je. Kako bi tek bilo da nisam odmorio! Sutra je u prognozi još malo hladnije i još malo više vjetra, nadam se da ću nakon toga zagaziti napokon na polarnu visoravan, gdje ne bi trebalo više biti vjetra.
Vjetar je jedna od najvećih prepreka na ekspediciji na Južni pol. Ljeti uglavnom nema olujnih vjetrova, ali ovi, iako slabiji, konstantni su i naporni. Spuštaju osjećaj hladnoće i pružaju osjetan otpor u napredovanju prema naprijed. Još u pripremama za ovu ekspediciju, postavio sam se prema vjetru kao da on simbolizira sve stvari u životu, društvu i svijetu koje nisu u mojoj kontroli, koje ne mogu promijeniti i oko kojih se nema smisla uzrujavati, a najmudrije ih je prihvatiti. Tako da me mentalno vjetar ne smeta – dapače, zahvalan sam mu jer me uči prihvaćanju.
Jači vjetar diže i nosi snijeg, pa to dodatno otežava situaciju.
Hladnoćom treba dobro upravljati. Zasada sam to vrlo dobro uspijevao, ali imao sam sreće da nije baš bilo ispod -20. Sada, na temperaturama ispod -20 pojavljuju se novi izazovi. Čepovi termosica i boca s vodom se zaleđuju pa ih treba zagrijati da bi se uopće mogle otvoriti. Elektronički uređaji se gase već nakon par minuta van toplog džepa. Imam tri sloja rukavica i kad trebam nešto precizno obaviti s prstima, moram ostaviti barem dva sloja na sebi. Ako ostavim samo jedan sloj na minutu-dvije, treba mi 10-20 minuta da mi se vrati toplina u ruke. A kad su ruke hladne, ne smije se ništa drugo raditi, nego postaje prioritet vratiti toplinu u ruke razgibavanjem. Zatim, lice… Imam 3-4 različita sistema maski za lice. Budući da mi se na njima vrlo brzo zaledi dah, moram ih mijenjati svakih sat-dva. Danas mi se unutarnja strana jedne maske zaledila za bradu i napravila takvu kvrgu leda, da sam ostao bez pune šake brade kad sam je skidao.
Sve je to samo podsjetnik da treba biti fokusiran. Ekspedicija nije gotova, dapače, u svojoj je najzahtjevnijoj fazi. Strpljenje nije vrlina nego postignuće. Treba biti strpljiv do samog kraja. Ja ne brzam. I dalje sam dosta posvećen trenutku. Iako sam već nadomak cilju, i dalje sam itekako svjestan da se još uvijek puno toga može ispriječiti između mene i cilja. Završne faze su uvijek najosjetljivije. Ljudi se opuste jer misle da su već gotovi i onda rade greške. Svjestan sam toga, ne žurim i trudim se i dalje boraviti u trenutku, biti maksimalno koncentriran da ništa ne ostavljam slučaju, da se ne opuštam i da pokušavam sve izvoditi pametno. I dalje je formula ista: korak po korak. A hoće li na kraju biti dan više ili dan manje, potpuno je nevažno.Samo neka bude!
