Je li teže ono što si sami zadamo ili ono što nam život zada? To mi se pitanje vrti po glavi od početka hodanja. Bi li mi bilo lakše da nemam opciju „izlaza“? Jedan poziv satelitskim telefonom i avion dolazi po mene. Kad su prvi istraživači išli na pol prije stotinu godina, oni nisu imali satelitske telefone ni logistiku koja ih može spasiti. Ali i njih je morala goniti luda volja, jer su se mogli u svakom trenu okrenuti i odustati. Recimo kada bi mi sva tri satelitska telefona krepala, ne bih imao izbora, nego bih morao doći do Južnog pola. Bi li mi tada bilo lakše ili teže podnositi ovu svakodnevnu težinu?
Dobro mi ide, zadovoljan sam. Danas je bio rekordan dan. 26 km. Malo sam ispred plana. Već je možda i četvrtina puta (vremenski) iza mene. Hvala bogu, ništa me ne boli, u odličnoj sam formi, a i vrijeme me dobro služi. Sretan sam!
Ali ovo je zasad baš brutalno teško, pa razmišljam o prirodi težine.
„Što se mora nije teško“ – kaže narodna poslovica, a narod zna znanje. Naravno, ako nešto moramo, ako nam netko ili nešto izvana nametne da nešto moramo – uvijek možemo svu našu negativnu energiju usmjeriti prema tome nekomu ili nečemu, ali zadatak ćemo odraditi.
Ali kada nešto ne moramo, nego si sami zadamo, onda je već druga priča.
Snovi se ne moraju ostvariti. Ostvarivati snove je luksuz. A luksuz je nešto bez čega se može. Možda zato tako puno ljudi ne ostvaruje svoje snove, jer se sam moraš ganjati na to, a to je teško. Bez toga je lakše. A evolucija uvijek bira lakši put. Evolucija nam je u genima. Biranje lakšeg puta je sastavni dio naše prirode. Kako proći u životu što bolje sa što manje utrošene energije? Ja ne bih znao odgovor na to pitanje. Ja pržim 5700 kalorija u 11 sati. Toliko odrastao aktivan muškarac ne sprži u dva dana. Zna život zadati velike težine za koje nismo ni krivi ni dužni i možda nije razborito uspoređivati prirodu težine. Ali iz mojeg vrlo subjektivnog kuta sada mi se čini da je najteže ono što si sami zadamo. To je cijena kojom rado plaćam ostvarivanje sna.