10. Mali – “The real thing”

S ekspedicije “Motociklom po zapadnoj Africi”
od listopada 2010. do travnja 2011.
Tekst i fotografije: Davor Rostuhar
Izvorno objavljeno u časopisu Autoklub

Mali – The real thing

Cijele dane smo na suncu dok vozimo 1400 kilometara od Dakra do Bamaka. Motoristička oprema više nema smisla. Sve skidamo i šaljemo doma. Jedva zadržavamo jakne i kacige, ali u njima se kuhamo. Svrbi me dlan da stisnem gas, da proizvedemo dobar vjetar koji će nas barem malo rashladiti. Ceste su i ovdje iznenađujuće dobre. Podnijele bi i 150 km na sat. Ali ne smijemo voziti brže od 80. Krave, koze, psi i djeca svako malo izlijeću na cestu.

Čak i u praznoj savani u kojoj ti se čini da nema nikog osim baobaba, svako malo na cestu zaluta neka životinja. Skoro smo se zabili u magarca dok smo pretjecali jedan kamion. Da sam vozio malo brže i neopreznije, vjerojatno ne bismo stigli zakočiti na vrijeme. Prvo pravilo svake pustolovine – čuvaj se sam i Bog će te čuvati. To mi je jasno.  Bolje je kuhati se na vrućem suncu Afrike.

Vruće je nama, ali vruće je i našem putovanju. Opasno je zakuhalo. Stigli smo u Mali. Ušli smo u kontinent. Senegal je bio skromni uvod u Crnu Afriku. U njenu egzotiku i problematiku. Cabo Verde bili su bijeg i odmor. Gambija je bila vikend-turizam. Ali Mali… Mali je „the real thing“.

Mali je Afrika kakvu zamišljamo. Afrika u svojoj biti. Afrika kakva je bila nekoć – Afrika kakva je i danas. U redu, maknite velike životinje iz te slike – one se nalaze na drugom kraju kontinenta. Ima i tu ponešto slonova i par žirafa, ali narodi Malija sve su ostalo istrijebili. Raznovrsni narodi Malija bore se za zemlju već stoljećima. Svaki narod bavi se svojim poslom. Fulani su kravari, Bozo su ribari, Bambara su farmeri i zanatlije, Tuarezi trgovci… Neki su bili ratoborniji poput ratnika Mossija, neki su se uvijek skrivali poput spektakularnih Dogona. No, danas kao i već naraštajima, svi žive u miru.

Svaki narod čuva svoju kulturu te se u mnogočemu razlikuje od ostalih. Svi zajedno naseljavaju neobičnu, poveliku zemlju u unutrašnjosti Zapadne Afrike, koja se proteže od srca Sahare na sjeveru, preko prostrane savane koja se pomalo pretvara u pustinju, do zelenih, šumovitih brda na jugu uz granicu sa Obalom Bjelokosti. Žila kucavica cijele zemlje, glavna prometnica i izvor života je rijeka Niger – jedna od najvećih afričkih rijeka. Nju susrećemo u glavnom gradu Bamaku odakle je dalje namjeravamo pratiti do Moptija i naposljetku famoznog Timbuktua na sjeveru.

Upravo je u Bamaku brojčanik našeg Pegaza prevalio deset tisućiti kilometar ovog putovanja. Afrički glavni gradovi nisu velika senzacija niti obiluju atrakcijama. Nema tu povijesnih zgrada iliti posebnog šarma. Ali u njima se može vidjeti afrički urbani život, koji je nažalost često nusproizvod općeg siromaštva u zemlji. A Mali je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta.

Lokalnom stanovništvu glavni gradovi su prozor u svijet, pa privlače brojne provincijalce koji su odlučili napustiti tradicionalni način života kako bi pokušali postati moderni. Nažalost, u tome često ne uspijevaju, pa im ne ostaje ništa drugo nego sklepati kuću od kartona i lima u predgrađu, bezuspješno tražiti nadničarske poslove, a kad im to ne uspije prositi i žicati, te u međuvremenu podosta besposličariti.

Atmosfera grada je pomalo apsurdna – svi se nekamo žure, a nitko nema posla, svi nešto traže, a nitko nema novaca da si to kupi. No, ima i u gradu nekog šarma. Podsjeća me na život u Hrvatskoj iz priča djedova i baka. Cigarete se kupuju na komad, a sve sipke namirnice u rinfuzi. Ulicama uz pokoje automobile prolaze konjske, magareće i volovske zaprege, a u prašini se pikulaju djeca koja uglavnom ne idu u školu.

Ona djeca koja idu u školu nemaju za olovke i bilježnice, nego neumorno pišu kredom na pločicu pa poslije brišu spužvom. Krojači nemaju problema sa čestim nestancima struje, jer marljivo rade na svojim „singericama“. Televizor je luksuz koji ima tek jedan susjed u kvartu, pa se uvečer svi ostali okupljaju kod njega pogledati sapunicu iz Obale Bjelokosti ili nogometnu utakmicu. Kad igraju Real i Barcelona, potražnja je tolika da susjed s televizorom naplaćuje upad, pa se u prašnjavom dvorištu ispred malog televizora tiska stotinjak ljudi. Urbana Afrika danas u mnogočemu je slična Urbanoj Europi prije pola stoljeća.

Rijeku Niger pratimo dalje na sjever cestom koja se čas približava rijeci, čas se od nje udaljava. Kako se udaljavamo iz grada, ruralna Afrika postaje sve ljepša. Nekoć obilne, a danas škrte vode Nigera i dalje oplođuju tu bezvodnu savanu i daju joj život i kontrast. Farmeri obrađuju polja, pastiri gone stada, ribari bacaju mreže… Život je spokojan i lijep. Boje su snažne. Svako veće selo u toj sahelskoj Africi (pojas južno od Sahare) ima svoju džamiju od blata koja je izgrađena nadaleko prepoznatljivim arhitektonskim stilom. Naš je prvi cilj Djenne, mali otok usred Nigera koji ima najveću i najljepšu džamiju tog tipa. Do tamo nas vodi 700 kilometara prekrasne vožnje.

Iako si uzimamo vremena i polako upijamo ruralne i kulturne ljepote Malija, Djenne nas posve opčinjava. Na tom otoku vrijeme kao da je stalo. „To je Afrika kakva je bila prije tisuću godina“ kaže nam Šveđanka Sophie Sorin koja je cijeli život putovala po svijetu, a u starosti poželjela izgraditi i voditi hotel u najegzotičnijem mjestu koje je putem pronašla. Ona je izabrala Djenne da izgradi prekrasan dizajnerski hotel od blata, a mi smo izabrali njen hotel kao odličnu bazu za istraživanje Djennea i okolnih sela. Osim što je opčinjena egzotikom i starinom Djennea, Sophie proučava stare manuskripte koji zaboravljeni trunu u gotovo svakoj blatnoj kući Djennea.

Sva bitna drevna trgovačka središta saharske i sahelske Afrike poznata su po tradiciji u kojoj svaka obitelj čuva manuskripte, nekad stare i do deset i više stoljeća. Oni su preživjeli do danas jer ih smatraju obiteljskim nasljeđem pa ih nikad ne prodaju, ali malo tko zna što na njima piše. Njihov značaj je iznimno velik jer otkrivaju povijest Afrike, o kojoj se iznimno malo zna jer se sve znanje prenosilo oralnom tradicijom. Manuskripti su otkriveni tek nedavno, pa su istraživači prvo nahrlili u najbogatija i najpoznatija karavanska središta poput Chinguettija u Mauritaniji koji smo već posjetili i Timbuktua u Maliju gdje ćemo tek otići. No mjesta poput Djennea, iako su zaštićena UNESCO-m, još uvijek čuvaju brojne tajne, a često i značajna otkrića, kaže nam Sophie Sorin.

„Uglavnom pronalazim stare Kur’ane, ali često se zatekne i neki bitan povijesni spis. No, ono što ama baš svaka kuća ima je takozvani „maraboutage“ – odnosno magični recept, čarobiranje, vještičarenje…“ smije se Sophie. „Riječ je o spisima na kojima je detaljno opisano kako baciti urok na nekoga ili kako postići da te netko zavoli. Upute zvuče otprilike ovako: zakolji bijelu kokoš u toliko sati, pa joj na ovaj način ispusti krv, pa krvlju na ploču ispiši taj i taj stih iz Kur’ana, pa popij vodu kojom ćeš isprati tu krv s ploče!“

Hodajući po starim ulicama drevnog Djennea, nije teško zamisliti taj svijet. Sve što se promijenilo u zadnjih par sto godina na tom otoku zamrznutom u vremenu je dolazak stupova sa strujom, nekoliko terenskih vozila, desetak dučančića i dva Internet-kafea. No Sophie kaže da se unutar blatnih zidova nije ništa promijenilo. „Ljudi i dalje bacaju uroke i konzultiraju marabouta (vrača) kad žele da ih netko zavoli.“

„Mora biti da to funkcionira kad su marabouti Djennea postali poznati po svijetu“ smije se Sophie. „To su nepismeni starčići koji uz pomoć mladića koji radi u Internet kafeu, primaju narudžbe i želje iz cijelog svijeta, ponajviše Japana. Klijenti im uplate novac preko Western Uniona a oni im zauzvrat smučkaju neki recept i pošalju ga e-mailom.“

Neobičan, šaren, bogat i esencijalno afrički Mali živi unatoč nedaćama, spaja staro i novo i traži svoj put u svijet. A mi smo došli do njega iz svijeta i putujemo kroz tu ljepotu koja postaje vrhunac naše afričke pustolovine.

Nigerom do Timbuktua

Timbuktu je najvažnije i najpoznatije karavansko središte u Sahari koje je stoljećima bilo obavijeno misterijom. Iz Timbuktua su u Europu, preko Sahare slani robovi, zlato i druge vrijednosti, ali sve do 19 stoljeća nitko iz Europe nije bio u Timbuktuu niti je znao gdje se točno nalazi. Iako sam Timbuktu nije toliko spektakularan koliko je „misteriozan“, dolazak do njega ni danas nije lak. Kopnom se teško dolazi jer posljednjih 200 kilometara puta čisti je pijesak. Stoga smo ostavili motocikl u Moptiju, te zajedno sa belgijskim parom iznajmili maleni čamac „pinassu“ i zaputili se za Timbuktu po rijeci Niger.

Hrvat u Bamaku

U Bamaku smo bili gosti dragog Hrvata sa malijskim korijenima. Otac Sidi Dialla došao je u Beograd na studij još prije pola stoljeća, gdje je upoznao njegovu majku Bjelovarku. Sidi je rođen i odrastao u Hrvatskoj, a poslije studija medicine otisnuo se u svijet. Radio je kao „Doktor bez granica“ i „Doktor Svijeta“ uglavnom u kriznim područjima. Otkad se oženio za Francuskinju Chamie i s njom dobio dijete, skrasio se u očevom Bamaku. Sidi i Chamie srdačno su nas ugostili u svojoj kući pet dana i odlično nas uputili u njihov grad i zemlju.