7. Mauritanija

S ekspedicije “Motociklom po zapadnoj Africi”
od listopada 2010. do travnja 2011.
Tekst i fotografije: Davor Rostuhar
Izvorno objavljeno u časopisu Autoklub

Mauritanija

„Prije dvije godine jedan se turist udaljio s puta kako bi fotografirao. Nagazio je na minu i ostavio svoje kosti u toj šugavoj rupi“. Ako se slažemo da je Maroko jedna od najrazvijenijih zemalja Afrike i ujedno Europljanima za putovanje jedna od najpodobnijih, onda je intemezzo ničije zemlje između Maroka i Mauritanije pravi uvod u Afriku: spaljena pustinja, grbav, prašnjav put, kolone prenatrpanih „bush-taksija“ koji migolje pet kilometara na sat i olupine automobila zauvijek zalutalih s pravog puta. Nakon pola sata probijanja kroz pijeskom i prašinom prekrivene jarke, uspješno smo stigli na granicu s Mauritanijom. Tu nas je dočekala zamorna birokracija, ali i topla dobrodošlica.

Budući da su granice tek imaginarne linije na zemljovidu svijeta, često me iznenadi koliko se toga promijeni prelaskom s jedne strane na drugu. Krajolik je postao ispunjeniji pijeskom, ali i drvećem tipičnim za Afriku. Između dina i ravnica sve češće smo viđali šatore i kućice od granja. Ljudi su promijenili nošnju – odjednom su svi bili zamotani u lepršave ogrtače nebeskih boja. Čak je i zemlja mirisala nekom novom, neopisivom nijansom.

Putnici atlantskom transsaharskom rutom do prije nekoliko godina imali su puno težu zadaću na mauritanijskoj etapi. Loša cesta pratila je obalu i ovisila o plimama i osekama moćnog Atlantika. No, prije svega nekoliko godina dovršena je izgradnja 460 kilometara dugačke ceste od granice do glavnog grada Nouakchotta. Asfalt je odličan, a promet gotovo da ne postoji, što je bio dobar razlog da malo stisnemo gas. No, svakih pedesetak kilometara usporile bi nas i zaustavile žandarmerijske kontrole, te također podsjetile na to gdje se nalazimo.

Upravo su na toj cesti u studenom 2009 godine teroristi takozvane „Al Qaide – Magreb“ oteli tri Španjolca. Mjesec dana kasnije na cesti od Nouakchotta do granice s Malijem oteta su još dvojica Talijana. To su samo dvije od trinaest otmica koje su se desile u Sahari od kad je prva velika grupa od 32 turista oteta u južnom Alžiru u veljači 2003 godine do siječnja ove godine kad su dvojica Francuza oteta u samom centru glavnog grada Nigera. Iako se ti zločini pripisuju zloglasnoj „Al Qaidi“, vjeruje se da se zapravo radi tek o šačici razbojnika koji obitavaju u nedostupnom srcu Sahare na tromeđi između Alžira, Malija i Nigera.

U svojim operacijama otimanja Zapadnjaka razbojnici se ne ustručavaju potegnuti niti do tako udaljenih mjesta kao što su Tunis ili atlantska obala, ali uvijek turiste odvlače u svoje skriveno gnijezdo u srcu Sahare. Svaki put strance drže zatočene dok njihove vlade ne isplate milijunsku otkupninu, što ponekad zna potrajati mjesecima. Potom otpuštaju taoce bez da im je pala dlaka s glave. U nekoliko slučajeva francuski komandosi pokušali su sa lokalnim vojskama provesti akciju oslobođenja, ali svaki taj pokušaj završio je neslavno – smrću taoca.

Dvije otmice u Mauritaniji rezultirale su smrću turizma u toj ionako slabo posjećenoj saharskoj zemlji. Sa željom da spasi što se spasiti može, mauritanijska vlada pooštrila je mjere sigurnosti na glavnim prometnicama. Žandari koji su nas zaustavljali i legitimirali bili su iznimno ljubazni i obazrivi, i uporno su nam pokušali objasniti da je Mauritanija posve sigurna zemlja. Unatoč tome, kad smo prije mraka stigli do još jednog u nizu žandarmerijskih check-pointova, bilo nam je naređeno da kampiramo u vidokrugu stražara.

Drugog dana stigli smo u glavni grad Nouakchott – ružno, prašnjavo mjesto bez imalo urbanističkog smisla ili povijesti, u kojem se ne može popiti pivo. Mauritanija je „suha“ zemlja u kojoj je zbog islamskih zakona alkohol zabranjen. Dok smo obavljali redovne poslove poput pranja rublja, javljanja doma i opskrbe za daljnji put, nismo ni slutili da se u gradu događa akcija.

Tek smo kasnije čitali na internetu da su tri terenca puna naoružanih terorista ilegalno ušla u Mauritaniju i došla na rub glavnog grada sa tonu i pol eksploziva. Nitko ne zna koja im je točno bila namjera, ali mauritanijska vojska ju je osujetila. Dva su terenca na mjestu digli u zrak, a trećeg su ganjali do senegalske granice. Unatoč tome nastavili smo dalje po planu. Okrenuli smo volan Pegaza na sjeveroistok i krenuli finom cestom u Saharu, u poviješću, kulturom i prirodnim znamenitostima bogatu regiju Adrar.

Asfalt prestaje u mjestu Atar koje je svojevrsno ishodište za daljnje istraživanje pustinje. Odatle i ime najpoznatijem prenoćištu u Ataru: „Bab Sahara“ – „Vrata pustinje“. Veliki poznavatelj svih zakutaka Sahare, Nizozemac Justus Buma, tu se skrasio smatrajući Adrar jednim od najzanimljivijih i najljepših dijelova Sahare. Njegov kamp sa bungalovima „Bab Sahara“ jedno je od onih kultnih mjesta u Sahari na kojem se okupljaju overlanderi.

Osim vrlo lijepog i ugodnog mjesta za boravak, Bab Sahara je poznata i po odličnim obrocima u kojima Just i svi posjetitelji jedu zajedno oko istog stola, a također i po uvoznoj pivi koja se može dobiti „ispod stola“. Nakon 450 kilometara prekrasne pustinjske ceste do Atara koju smo prevozili u jednom danu, ništa nam nije moglo bolje prijati od debelog odreska, hrpe krumpirića i hladnog piva.

Još je bolje bilo boraviti u društvu overlandera. Prepričavale su se svježe zgode sa putovanja po veličanstvenoj regiji Adrar – o starim karavanskim središtima poput Chinguettija i Ouadanea, o velikom vulkanskom krateru Guelb er Richat i čudnovatom monolitnom kamenju Ben Amira usred pustinje… Mijenjale su se koordinate skrivenih oaza i tajne puteva kroz mora pješčanih dina. Priča se povela i o političkoj situaciji u Mauritaniji.

„Do prije par godina tisuće su turista dolazile u ovu regiju“ rekao je domaćin Just. „Sada ih nema niti par stotina po sezoni. A veća je šansa da vam naude doma u Europi nego ovdje u Sahari!“

„Zar nije rizik od terorista ozbiljan?“ upitao je Britanac koji je došao do Mauritanije starim landcruiserom. Odgovorio mu je Nizozemac Bart Keabom koji istim vozilom već dva tjedna istražuje Adrar, a u Bab Saharu je navratio samo na jednu noć da ispere putnu prašinu pivom.

„Ako mene otmu, molim vas javite mojoj vladi da niti slučajno ne pomišlja na akciju spašavanja. Svi oteti u Sahari koje su ikad probali spasiti završili su fatalno. Ovi drugi jedino što su izgubili bilo je malo vremena. S druge strane, dobili su par mjeseci besplatnog smještaja i hrane te avanturu za pamćenje!“

„Od trojice Španjolaca otetih u Mauritaniji 2009, dvojica su se nakon tog iskustva čak preobratila na islam!“ dodao je Just kroz smijeh.

Iskusni mauritanijski vodič Sidi Shigalli koji je također bio prisutan razgovoru osjetio je potrebu da nam objasni pozadinu situacije. „Svi mi u Adraru znamo koja je prava priča oko sigurnosti. Nema tu nikakvog rizika. Teroristi nikad nisu bili u Adraru. Mještani žive od turizma i, vjerujte, mrze teroriste više od vas. Turizam je ovdje propao otkad je francuska vlada smjestila Adrar u zonu rizika. S druge strane, glavne prometnice u Mauritaniji na kojima su se otmice već dogodile, nalaze se u zoni sigurnosti. To je besmislica! Pravo objašnjenje leži u tome što je francuska tvrtka Total prije dvije godine ovdje pronašla naftu, pa sad ne želi da itko njuška po regiji.“

Adrar je stoga postao ekskluzivno mjesto za pustolovne overlandere. Već drugog jutra sjeli smo na Pegaza, ostavili vrata Sahare u retrovizoru i nastavili dalje po neasfaltiranim putevima punim prašine i pijeska do osamdeset kilometara udaljenog Chinguettija – drevnog karavanskog središta smještenog u veličanstvenoj oazi na rubu između kamenog platoa i mora pješčanih dina.

Chinguetti

Mauritanija je moderno ime dobila od maurskog stanovništva, ali u proteklim stoljećima bila je poznata pod nazivom „Zemlja Chinguettija“. Karavansko središte i famozan grad u pustinji – Chinguetti – lokalno je stanovništvo smatralo sedmim najsvetijim islamskim gradom u svijetu. U svojem zlatnom dobu Chinguetti je bio glavni grad zapadne Sahare, brojao je 20 000 stanovnika te imao 12 džamija, 25 kuranskih škola i mnoštvo drevnih knjižnica. Manuskripti i ručni prijepisi Kur’ana i vjerskih knjiga stizali su na devama iz takvih daljina kao što su Meka, Jeruzalem ili čak Uzbekistan. I do tisuću godina stare knjige preživjele su do danas unutar skromnih kuća od blata. Zbog toga je Chingueti dobio status svjetske baštine UNESCO-a. Danas u Chinguetiju živi svega 4 000 ljudi, a pješčane dine sa juga polako se premještaju preko grada i gutaju ga u zaborav.

Kvar na motoru

Na povratku iz Chinguettija u Atar dogodio nam se prvi, nadam se i zadnji, ozbiljniji kvar. Pegaz je počeo poskakivati, pucketati i kašljati, a deset kilometara muke kasnije više nije htio ni upaliti. Satelitskim telefonom koji nam je upravo za takve slučajeve ustupila zagrebačka firma ING-servis, nazvao sam Justa iz Bab Sahare. Poslao je po nas kamion i dovezao nas u svoju malu radionicu.

Dva smo dana zajedno sa Justom, nekoliko slučajnih putnika-mehaničara i najboljim atarskim mehaničarom tražili kvar. Ispuhali smo zračni filter, promijenili svjećicu i gorivo, provjerili puteve zraka i goriva, očistili karburatore, provjerili bobinu, otvorili glavu motora i namjestili polu-zaštopane ventile, ali i dalje nismo dijagnosticirali kvar. Stoga nam je Just preporučio da odemo u Nouakchott kod najboljeg mauritanijskog mehaničara Tiziana. No da bismo došli do glavnog grada, morali smo staviti bolesnog Pegaza u autobus!

Tiziano je naredna dva dana čeprkao po motoru. Mislio je da je problem u impulsatoru pa je u prašnoj radionici otvorio mašinu da dođe do njega, sve da sazna kako je i taj dio u redu. Pred kraj četvrtog dana kvar je napokon otkriven! Crna elektronička kutija koja se nalazi iza stražnjeg svjetla bila je lagano pritisnuta vijkom nosača prtljage koji je od vibracija na grbavim makadamima Adrara pomaknuo neke elektroničke postavke. Tiziano je pronašao prijatelja vlasnika starije Yamahe XT 600 te isprobao Pegaza sa njegovom crnom kutijom.

Čovjek se ponudio prodati mi taj dio da ne čekam narudžbu iz Europe nekoliko tjedana iako je to značilo da sâm ne može više voziti. Pristao sam na cijenu od 170 eura jer nisam imao puno izbora, a kad sam kasnije saznao da taj dio u Zagrebu košta 4000 kn, shvatio sam da sam odlično prošao! No, ono što je bilo najvažnije, nakon kvara u kojem četiri dana nismo imali puno razloga za optimizam, jest to da Pegaz ponovo leti, i da smo nastavili put dalje prema Senegalu!