S ekspedicije “Motociklom po zapadnoj Africi”
od listopada 2010. do travnja 2011.
Tekst i fotografije: Davor Rostuhar
Izvorno objavljeno u časopisu Autoklub
Zagreb – Toulouse
Ali tako je uvijek kad se čovjek odluči krenuti na velik put. U procesu donošenja odluke susreće se sa stotinu prepreka. Kad ih sve premosti i jednom se konačno odluči, ispred njega se pojavi stotinu još težih prepreka. Nisam niti ja uvijek nepokolebljiv. I sam sam više puta razbio glavu na nekom od zidova i odustao. Međutim deset godina putovanja po svijetu i organiziranja ekspedicija u najzabačenije krajeve Planeta, naučilo me tu jednostavnu logiku: Ako si siguran da si donio dobru odluku, moraš izdržati sve izazove koji stoje između tebe i tog magičnog trenutka polaska. A kad izdržiš, put će te nagraditi.
„Kolika je maksimalna nosivost motora?“ pitao me Robert Kolarek, koji se zajedno sa Gordanom Tomićem bavi motorističkim čarolijama u „tvornici“ „Tomić Custom Bikes“.
„170 kila“, odgovorio sam nakon što sam potražio taj podatak u debeloj servisnoj knjizi Yamahe Tenere 660 XTZ.
„A koliko ćete imati ti, cura i prtljaga?“
Razmislio sam malo, izračunao i odgovorio.
„Barem 250.“
„Ma, bit će to ok!“
To je duh koji sam tražio od kad sam se odlučio za put od 15 000 kilometara iz Zagreba preko Sahare do Gvinejskog zaljeva u Zapadnoj Africi. Bilo je još masu prepreka. Od sponzora nismo našli gotovo nikoga. Prije ove uklete, virtualne krize, uvijek smo uspijevali pokrpati ekspedicijske budžete sponzorima. Ovaj puta ništa. Prijatelj s kojim sam planirao taj put zbog toga je odustao. Ja nisam jer sam znao da će se sve nekako posložiti.
Dva mjeseca prije polaska pozvao sam na put svoju djevojku Maju Tanasovski, a kad je ona pristala, zaista su se zaredale dobre vijesti. Nije me samo veselila činjenica da ovaj put neću dijeliti šator sa grubim, bradatim muškarcima, nego sa izrazito umiljatim i dražesnim stvorenjem. Povrh toga, stvari su zaista počele sjedati na svoje mjesto. Našli su se neki sponzori, točnije dobri ljudi koji su odlučili podržati naš projekt.
Jedni od njih su Gordan i Robert, koji su pristali prenijeti mi potrebno znanje o motorima kao i pripremiti me na eventualne probleme s kojima se mogu susresti. Dečki poznaju motore u dušu, a bave se samogradnjom i preradama motocikala. Iako je moj otac automehaničar, ja nisam naslijedio sklonost tehničkim zanimacijama. Nikad me nisu zanimali auti, motori, popravci, prčkanja po radionici, mijenjanja žarulja i ostale aktivnosti prirođene većini populacije mog spola. Ja sam više zastranio u smjeru znanosti, umjetnosti, filozofije…
Stoga boravak u „Tomić“ radionici nije bio samo zabavno i korisno iskustvo, već i samo povezivanje sa atrofiranim aspektom mog postojanja. Dečki su mi govorili što da radim i nadgledali moje šeprtljave poteze. Nekad su gubili živce sa mnom, ali su ipak izdržali do kraja. Promijenili smo sve što se dalo promijeniti na motoru iz 1996 godine, kojeg sam kupio korištenog, ali u dobrom stanju. Pored generalnog servisa i zamjene svih potrošnih dijelova, ulja, brtvi, semeringa, ležajeva, filtera, kočnica, vanjskih i unutarnjih guma, akumulatora, žarulja, itd. također smo stavili jaču oprugu na stražnji amortizer, promijenili napukli volan, ispuhali karburator, promijenili neke aluminijske dijelove u čelične, izmislili srednju nogaru koja inače nije predviđena za taj model, itd.
Kad je sve napokon bilo gotovo, desetak dana prije polaska, ipak smo se odlučili otvoriti i mašinu. Dali smo izbrusiti glavu cilindra, promijeniti klip i sve brtve unutar mašine. Kako to obično biva, motor je bio spreman za put u zadnji čas.
Nisam mogao odgađati put jer sam morao na vrijeme stići u Toulouse u Francuskoj. Tamo mi je počinjala škola francuskog jezika koji je glavni jezik za sporazumijevanje u zapadnoj Africi. Osobno ne volim putovati po zemljama gdje ne mogu pričati sa lokalcima, jer je upoznavanje različitih kultura i najrazličitijih ljudi na svijetu ono što me i motivira da putujem. Dosad sam uvijek ili pokušao naučiti jezik bitan za sporazumijevanje ili sam pak, posebno na ekspedicijama, unajmljivao profesionalne prevoditelje. Španjolski sam naučio odlično u svega mjesec dana intenzivne škole, pa sam se nadao da će tako biti i sa francuskim, čije osnove sam već i poznavao. Uplatio sam četiri tjedna intenzivnog tečaja jezika u Toulouseu pa sam morao tamo stići na vrijeme.
Plan je dalje bio odvoziti preko snijegom prekrivenih Pirineja do Madrida, gdje će doletjeti moja djevojka Maja te dalje nastaviti zajedno do Maroka. U toj egzotičnoj zemlji na vratima Afrike, planiramo provesti barem mjesec dana istražujući određene priče za reportaže. Budući da se profesionalno bavim pisanjem i fotografijom, moj stil putovanja nije kretati se svojom zamišljenom rutom i stvari doživljavati usput, nego putovati od priče do priče. Nakon Maroka, put će nas okvirno voditi preko Mauritanije i Senegala u Mali, pa u Burkinu Faso, Togo i Benin, iako je moguće i da skrenemo s puta ako u susjedstvu nanjušimo zanimljivu priču. Kraj putovanja smo predvidjeli negdje u proljeće 2011 u jednoj od luka u Gvinejskom zaljevu odakle ćemo motor poslati doma brodom ili avionom.
Zadnja dva dana prije puta bila su toliko luda da nisam stigao niti spavati. No, predviđene srijede sve je bilo spremno za polazak, osim, naravno, stvari na koje nemam nikakav utjecaj poput vremenske prognoze. Vrijeme je bilo zaista šugavo: kiša, vjetar, mokre ceste… Činilo se da sve igra protiv mene. Nakon što sam prvi put ugasio motor na benzinskoj pumpi odmah izvan Zagreba, motor nije htio upaliti. Kao da je shvatio kamo idemo pa je odlučio otkazati poslušnost, tvrdoglavo poput deve. Ja sam na brzinu vrtio sve upute od Gordana i Roberta. Ali šta da sada radim, pitao sam se. Da provjeravam svjećice nakon 10 kilometara puta? Postupio sam radije nekom svojom logikom. Otišao sam na kavu, pustio ga da se odmori, da si malo odmeditira, ignorirao sam ga malo, da se ne razmazi. Kad sam se vratio, upalio je bez problema.
Često me motor podsjeća na konja. Osim same pozicije sjedenja koja je slična jahanju, ovaj neobičan primjer mi je pokazao da i tom naizgled neživom metalnom stvorenju treba dati do znanja tko je tu gazda i tko tu koga jaše.
Vrijeme je do Rijeke bilo toliko šugavo, da vožnja nije bila velika uživancija. Od Gorskog kotara do Rijeke snažni naleti vjetra nisu mi dozvoljavali da vozim brže od 60 kmh. Zbog dvije neprospavane noći, odlučio sam prvi dan stati na loptu već u Rijeci, gdje sam se i smjestio kod prijatelja Nives i Berta. Čudno se poklopilo i to da su oni jedini motoristi koje zapravo poznajem. Ja sâm nisam motorist. Položio sam A kategoriju 2003. Nakon toga nisam sjeo na motor do 2007, kad sam deset dana vozikao posuđeni Kawasaki 250 po Tajlandu, a nakon toga opet nisam sjeo na motor sve dok nisam kupio Tenerku početkom ovog ljeta. Čim sam je kupio i malo provozao, otišao sam s Majom na more. Moja je logika jednostavna – ako možeš do mora, možeš i oko svijeta, samo polako. Bez obzira ideš li pješice, biciklom, motorom… Korak po korak. Kao što je rekao Gandhi – „Put oko svijeta počinje prvim korakom“
Tog burnog, olujnog prvog dana putovanja često sam se sjećao još jedne mudre izreke mlade pjesnikinje Vivian Green: „Život nije čekanje da oluje prođu, nego učenje kako plesati na kiši!“ Ja potpuno razumijem da je ljudima lijepo na suhom, toplom, zatvorenom prostoru. Uostalom, i meni je. No ima nešto u toj izloženosti elementima što volim. Ja nisam osoba koja nosi kišobran, ja nosim kabanicu. Ako kiša pada, volim da pada po meni. Ako puše vjetar, volim da me nosi. Ako snijeg ledi prirodu oko mene, volim da ledi i moje prste. Ako je pak sunce rastapa i peče, neka grije i mene.
Drugi je dan kroz Italiju još uvijek bilo zime, magle i kiše, ali potegnuo sam 620 kilometara do Genove, što mi se čini kao rekord ovog putovanja koji ću teško nadmašiti. Plan mi je izbjegavati autoceste i noćnu vožnju, te voziti relativno polako po što manjim cestama i uživati u krajoliku. Treći dan sam se ipak uspeo na autocestu jer su male ceste uz prenapučenu Azurnu obalu prespore. Uz tolike semafore i krkljance, čovjek ne može napraviti sto kilometara niti za pet sati. Popeo sam se na autocestu koja vješto presijeca mjesto gdje Mediteran rađa Alpe i uživao u naizgled beskrajnoj dinamici tunela i vijadukta. Kad bih izletio iz tunela na visok vijadukt, na pet metara od rupe duboke stotinu metara, osjećao bih se kao da letim, kao da je moja Tenerka postala Pegaz, krilati konj.
No kad sam došao do Cannesa, sišao sam na male ceste i nisam se više od njih odvajao. Vijugao sam uz veliki Mediteran, uz crvenu zemlju koja miriše na borovinu i lavandu, te podsjeća na Jadran. Kod nas je more svakako ljepše, ugodnije i više po mjeri čovjeka, ali ovdje je more moćnije, a pučina dublja. Odlijepio sam se od obale prije Marseillesa i krenuo u unutrašnjost Provanse. Opaki vremenski uvjeti s početka ovog putovanja sad su već bili debelo iza mene. Provansa je još uvijek bila okićena jesenskim bojama i ozarena suncem juga. GPS me vodio najmanjim cesticama kroz najšarenije vinograde, kroz polja koja mirišu na svježe izoranu zemlju, te kroz drvorede platana čije jesensko lišće vjetar pretvara u žutu kišu.
Došao sam u Toulouse nakon pet dana vožnje i 1700 prijeđenih kilometara. Iznajmio sam stan blizu škole u centru tog šarmantnog francuskog gradića, te nagradio motor smještajem u garaži. Došlo je vrijeme za malo sjedilačkog života i učenja jezika koji će mi uvelike trebati u Africi.
