Otkako sam se zaljubio u putovanja, sanjao sam da učinim nešto zaista veliko. Barem jednom u životu da poduzmem neki pothvat u rangu velikih putnika, pustolova i istraživača koji su me svojim pričama nadahnuli da slijedim svoj san. Putovanja su me dosad vodila u najudaljenije džungle svijeta, preko najvećih pustinja, na najposjećenije destinacije svijeta, kao i na one gdje stranci gotovo nikad ne zalaze. Za 16 godina proputovao sam više od 100 zemalja. Međutim Antarktika je ostala onkraj najluđih maštarija, na vrhu svih putničkih žudnji. Ona je nešto posebno, putnička meka, posljednje mjesto na kojem je prava, klasična pustolovina još uvijek moguća.
Sanjao sam veliku polarnu ekspediciju, probijanje kroz veliku praznu bjelinu danima, okruženost beskrajnim horizontom i samoću. Znao sam da su snovi ostvarivi ako ih pametno postavimo i dobro se pripremimo za njih. Znao sam da ne možemo sve, ali možemo puno više nego što mislimo da možemo. Znao sam da nijedan horizont nije predaleko i da život počinje jednom kad izađemo iz zone komfora. Postavio sam si cilj visoko iznad svojih mogućnosti i odlučio učiniti sve što je u mojoj moći da probam taj cilj ostvariti. A putem sam na svom vlastitom primjeru htio istražiti što sve čovjek mora poduzeti da bi ostvario svoj san. Tako sam se odlučio za ekspediciju na Južni pol.
Antarktika je nešto posebno, putnička meka, posljednje mjesto na kojem je prava, klasična pustolovina još uvijek moguća.
Moj cilj – Južni Zemljin pol
U svijetu ekspedicija tri su glavne točke privlačile najodvažnije istraživače, takozvana tri „pola“: Mont Everest, Sjeverni pol i Južni pol. Najveći hrvatski istraživač i pustolov svih vremena, Stipe Božić, bio je prvi Hrvat na Mt. Everestu i na Sjevernom polu. Spremao se i na Južni pol, ali neke su ga životne neprilike od tog nauma odvratile, pa mu je taj san ostao nedosanjan. Ekspedicija na Južni pol ostala je posljednji veliki izazov koji Hrvati još uvijek nisu poduzeli. Da bi se ekspedicija do pola priznala u međunarodnim krugovima, treba prevaliti put od obale Antarktike do Južnog pola. To je moguće učiniti na razne načine i raznim rutama. Ja sam se odlučio za 1200 kilometara dugačku rutu Hercules koja nije najkraća, ali je najsigurnija. Odlučio sam se kretati koristeći samo svoju energiju, dakle hodati na skijama, ne uprežući snagu vjetra, motora ili životinja. Odlučio sam sve stvari koje mi trebaju za taj dugačak put vući u sanjkama za sobom i ne koristiti unaprijed ostavljene zalihe hrane putem. I odlučio sam ići sam. Na taj način, sâm, bez zaliha hrane i bez korištenja vanjske energije, prije mene to je napravilo samo 25 ljudi u povijesti.
Pitao bih se jesam li ja normalan što mislim u puno gorim uvjetima provesti 50-ak dana i još pritom biti najizoliranija osoba na planetu, prepuštena samo sebi.
Kad sam se odlučio upustiti u taj pothvat, njegova me silina užasavala. Znao sam da ću biti izložen ekstremno niskim temperaturama, ekstremnim naporima i ekstremnoj izolaciji. Pitao sam se jesam li ja sposoban za to. Pitao sam se jesam li lud što se uopće upuštam u to. I bojao sam se. Strah me obuzimao, jeza me prožimala. Kad bi u Zagrebu usred zime bilo -10°C i puhao vjetar, a ja bih izašao na balkon iz svog toplog stana, pitao bih se jesam li ja normalan što mislim u puno gorim uvjetima provesti 50-ak dana i još pritom biti najizoliranija osoba na planetu, prepuštena samo sebi. Ali vjerovao sam da je to moguće ako pravilno odigram sve korake u pripremama. Tajna uspjeha krije se u dobrim pripremama.
Temeljite višegodišnje pripreme
Kako bih uspio u tako ambicioznom pothvatu, morao sam tri godine svog života potpuno posvetiti pripremama. Pripreme za takvu ekspediciju imaju četiri glavne dimenzije. Prvo su organizacijske i logističke pripreme. Morao sam dobro proučiti temu i upoznati se sa svime. Strah najčešće proizlazi iz neznanja. Što bolje nešto upoznamo, to se manje toga bojimo. Čitao sam knjige, gledao dokumentarce, putovao na Arktik, na Svalbard, u Sibir i na Grenland, stupio sam u kontakt s nekim ljudima koji su prošli slične ekspedicije i malo-po-malo ideja odlaska na antarktičku ekspediciju bila mi je sve bliža i sve manje strašna. Stupio sam i u kontakt s kompanijom ALE (Antarctic Logistics and Expeditions) koja pruža logističku potporu za takve ekspedicije, koja me može čarter-avionom odbaciti na start ekspedicije i kasnije doći po mene na Južni pol te u slučaju nezgode ili nužde, doći po mene i pokupiti me. Morao sam se upoznati sa specijalnom opremom i hranom i dobro pripremiti svaki komad opreme koji ću nositi sa sobom. O tome je ovisio ne samo uspjeh moje ekspedicije, nego i moje preživljavanje. Istodobno nisam smio nositi baš sve što mi treba da mi sanjke ne bi bile preteške za vući.
Druga su dimenzija fizičke pripreme. Procijenio sam da će mi trebati oko 50 dana za tu ekspediciju te da će mi za to vrijeme i za taj put trebati oko 130 kilograma opreme. Da bih uopće mogao vući sanjke teške 130 kilograma gotovo 1200 kilometara, morao sam se dobro uvježbati, podići svoju snagu i izdržljivost. Trenirao sam šest dana tjedno, 2-3 sata dnevno. Trening mi se najčešće sastojao od vučenja guma po savskom nasipu ili po Medvednici, od dugoprugaškog trčanja, planinarenja i teretane. Dvaput sam išao u Norvešku na pripreme. Dvije visoravni u Norveškoj, Hardangervidda i Finnmarksvidda imaju uvjete slične polarnima. Prviput sam išao preko Hardangervidde u pratnji vodiča koji me učio skijati na cross-country skijama, tehnike povlačenja sanjki i preživljavanja u polarnim uvjetima. Drugi sam put išao sâm preko Finnmarskvidde i u 12 dana prešao sam 300 kilometara, sa sanjkama teškim 80 kilograma.
Veliki financijski zalogaj
Iako je ekspedicija za koju sam se spremao velik pothvat u fizičkom smislu, još je veći izazov onaj mentalne prirode. Biti sâm u tako ekstremnom okolišu tako dugo vremena velik je psihički izazov. Mnogima koji su prošli slično iskustvo to postane trauma, ali nekima upravo ti ekstremni uvjeti omogućavaju da imaju iskustvo koje im može obogatiti život. Kako bi moje iskustvo bilo pozitivno, a ne traumatično, morao sam proći intenzivne mentalne treninge. Prvo sam prošao meditacijsko povlačenje u Indiji, gdje sam naučio razne tehnike meditacije i disanja kojima možemo kontrolirati vlastite emocije, a potom sam radio sa psiholozima u Hrvatskoj. Oni su me naučili kako kontrolirati strah, brige, sumnje i kako da me ekstremna samoća ne izludi, nego da mi bude ugodno iskustvo.
Posljednja i zacijelo najteža dimenzija priprema bila je ona financijska. Cijeli projekt koštao je oko 1,2 milijuna kuna. Moj mali tim iz Kluba za ekspedicionizam i kulturu i ja prikupljali smo sredstva pune dvije godine. Pregovarali smo sa stotinama potencijalnih sponzora, prijavili se na desetke natječaja, ali rezultat je bio vrlo slab. Već smo pomalo očajavali, jer smo osam mjeseci prije ekspedicije skupili samo 20 posto potrebnog iznosa. Tada smo se odlučili za jedan nov i radikalan potez. Odlučili smo se upustiti u kampanju grupnog financiranja –crowdfunding. Na jednoj internetskoj platformi predstavili smo svoju namjeru ljudima te im u zamjenu za financijsku podršku ponudili razne pogodnosti, primjerice to da ću im poslati razglednicu s Južnog pola, da će dobiti knjigu koju ću o tom iskustvu napisati i otisnute fotografije, da će njihovo ime biti ispisano na zastavi koju ću rastegnuti na Južnom polu itd. Izašli smo u medije, javno predstavili svoj plan i pozvali ljude da nas podrže. Kampanja je uspjela! Više od 600 ljudi i kompanija ukupno je uplatilo oko 250 000 kuna.
Prošao sam meditacijsko povlačenje u Indiji, gdje sam naučio razne tehnike meditacije i disanja kojima možemo kontrolirati vlastite emocije.
To nam i dalje nije bilo dosta za cijeli put, ali je medijska pažnja i uspjeh kampanje privukao i neke sponzore. Potom sam odlučio cijelo ljeto hodati Hrvatskom, držati predavanja, prodavati svoje knjige i skupljati sredstva. Naposljetku smo uspjeli u zadnji tren skupiti dovoljno da pokrijemo minimalne troškove i platimo golem račun ALE-u za prijevoz na ekspediciju i logističku podršku, a za ostale smo se troškove nadali još snaći putem.
U unutrašnjosti je temperatura zraka stalno ispod ništice
Zakazani let za bazni logor Union Glacier bio je 26. studenoga 2017. Ekspediciju sam morao kompletno smjestiti u prosinac i siječanj, u vrijeme kratkog antarktičkog ljeta. Antarktika je najhladniji, najvjetrovitiji i najsuši kontinent, i zapravo ima samo dva godišnja doba. Dugačku i nepodnošljivo hladnu zimu koja traje od veljače do studenog i kratko ljeto koje traje samo u prosincu i siječnju. Najniža temperatura ikad izmjerena na Zemlji izmjerena je u unutrašnjosti Antarktike za vrijeme polarne zime i to -94,7°C. Ljeti su temperature između -10 i -40°C, što je puno podnošljivije, ali i dalje vrlo hladno.
Razlika između obalnog dijela Antarktike i njezine unutrašnjosti je golema. Mora u antarktičkom krugu iznimno su bogata planktonom, račićima i drugim sitnim bićima koji su hrana milijunima pingvina, ptica i tuljana koji žive na obali kontinenta, ali i kitovima iz velikih svjetskih oceana koji se ovamo dolaze hraniti. Nasuprot tome, u unutrašnjosti kontinenta nema apsolutno ničega živog. Ni lišaja, ni bakterija, ni jednog jedinog mikroorganizma. Samo led. I to golema količina leda.
Teško je zamisliti da je Antarktika nekoć bila zelena i bujna životom. Danas je to veliko kraljevstvo leda. Pojavnost tog leda također se razlikuje u unutrašnjosti i na obali. Na obali je sve puno spektakularnije, golemi se ledenjaci ruše u more, sante leda plutaju morem; more je negdje zaleđeno, negdje nije, negdje je okovano visokim zidovima ledenih šelfova… Sve to izgleda mnogo spektakularnije od velike ledene kape koja prekriva cijeli kontinent i koja se, kad ste na njoj, doima poput velike nepregledne ravnice. Neposredno prije ekspedicije, otišao sam na plovidbu uz obalu Antarktike, upravo kako bih upoznao i taj dio Antarktike i naučio što više o ledu.
Sante šelfova najveće su na svijetu. Ponekad su velike kao cijeli veći grad ili manja država.
Počeo sam razumijevati Antarktiku tek kad sam shvatio da led teče baš kao voda, samo puno sporije. Snijeg koji pada na Antarktiku nikad se ne topi jer temperatura nikad nije iznad ništice, posebno u unutrašnjosti. Sa svakim novim slojem snijega, niži se slojevi komprimiraju i stvrdnjuju te polako pretvaraju u led. Kad se u igru ubroji i gravitacija, ako je na kosini, led počinje teći. Ako se led stvara u planinama, onda teče niz doline i padine i time ih produbljuje. Kada na kraju svog spusta dođe do mora, rubni se dijelovi lome i padaju u more. To su sante leda. Na nekim područjima ne lome se odmah, nego u moru kreiraju šelfove ili ledene barijere. Rossov ledeni šelf, najveći na Antarktici, površinom je veći od Francuske, debeo je 800 metara, a u rubnim se dijelovima drži za kopno. Ledenjaci koji se s planina i s obale spuštaju prema njemu, polagano ga guraju dalje prema moru, a on ih, pak, zadržava da ne teku brže. Na suprotnom kraju, gdje šelf dodiruje more, s njega se također odlamaju sante kao i s ledenjaka koji teku ravno u more i ugrožavaju plovidbu u antarktičkim vodama. No sante šelfova najveće su na svijetu. Ponekad su velike kao cijeli veći grad ili manja država.
Topljene antarktičkog leda bio bi kataklizma
Snijeg koji napada u unutrašnjost Antarktike nema kamo oteći pa se samo gomila i gomila i pod pritiskom novog snijega pretvara u led. Iako je unutrašnjost Antarktike najveća i najsuša pustinja na svijetu, onih nekoliko centimetara snijega koji godišnje padnu niti se može otopiti niti može oteći. Tako Antarktika raste u visinu. U središnjem dijelu, najdalje od obale, taj je led debeo čak 4700 metara! Golema težina te ledene kape koja prekriva cijelu unutrašnjost kontinenta čak je na nekim dijelovima potisnula antarktičko kopno ispod razine mora. Kad bi se sav taj led otopio, Antarktika uopće ne bi imala današnji oblik jer bi većina kontinenta bila ispod razine mora.
Razina mora povisila bi se oko 70 metara i svi bi obalni gradovi na svijetu bili potopljeni. Katastrofa bi bila tim veća jer bi svijet izgubio svoje najveće skladište slatke vode.
No kad bi se to dogodilo, fizički oblik Antarktike bio bi nam najmanji problem. Puno bi nas više brinulo to što bi se razina mora povisila oko 70 metara i svi bi obalni gradovi na svijetu bili potopljeni. Katastrofa bi bila tim veća jer bi svijet izgubio svoje najveće skladište slatke vode. Ledeni pokrov sadrži većinu slatke vode na Zemlji, oko 80 posto, i 90 posto sveg leda. To se neće dogoditi uskoro, ali alarmantna je već i sama činjenica da idemo u tom smjeru. Od posljednjeg ledenog doba, koje je završilo prije 20 000 godina, naš se planet zagrijava, a od industrijske revolucije to je zagrijavanje ubrzano zbog čovjekova djelovanja. Topljenje leda trenutačno je puno alarmantnije na Arktiku jer je veći dio Arktika ocean, na kojem se stvara samo morski led, koji ne može biti deblji od nekoliko metara pa se brže i topi. Grenlandska ledena kapa već se topi velikom brzinom. Strah me i pomisliti što bi bilo kada bi se i antarktička ledena kapa počela topiti. Zasad se to još ne događa jer su na Antarktici puno niže temperature, ali i ovdje je iz godine u godinu sve toplije i samo je pitanje vremena kad će se i ta nesreća zakotrljati.
Osamdesetim meridijanom do Južnog pola
Moja ekspedicija startala je 1. prosinca. 2017 godine u zaljevu Hercules na obali Antarktike. Cilj mi je bio pratiti 80. meridijan prema jugu, do mjesta gdje se svi meridijani sijeku u jednoj točki. Put nije bio posve ravan, jer sam morao izbjegavati neka mjesta gdje je rizik od ledenjačkih pukotina veći. Pad u ledenjačku pukotinu najveća je opasnost ovog putovanja, ali djelatnici ALE-a opskrbili su me preciznim informacijama, dobivenim mjerenjima iz satelita, o tome gdje se ledenjačke pukotine nalaze pa sam ih mogao dosta uspješno zaobići. Navigirao sam uz pomoć kompasa, sunca i sjena, a svako toliko provjerio bih svoju lokaciju i na GPS uređaju. Uživao sam u polarnom danu. Sunce je samo kružilo oko mene i nikad se nije spuštalo ispod horizonta. Zahvaljujući Suncu u šatoru se stvarao efekt staklenika, tako da je u šatoru znalo biti i po 30, 40 stupnjeva toplije nego vani.
Sunce je samo kružilo oko mene i nikad se nije spuštalo ispod horizonta.
Hodao sam u prosjeku 11 sati dnevno i za to vrijeme radio između 25 i 33 kilometra, ovisno o terenu i vjetru. Katabatički vjetar stalno mi je puhao u prsa brzinama između 20 i 60 km/h i spuštao je osjet hladnoće za dodatnih 10, 20 stupnjeva. Najhladnijeg dana temperatura he bila -27°C, a kad se ubroji snažan vjetar, osjet hladnoće bio je -50°C. Kako sam odmicao od obale u unutrašnjost, tako sam se lagano penjao. Krenuo sam s razine mora, a završio na 2830 metara nadmorske visine. Iako se krajolik činio posve jednak, zapravo se dosta razlikovao. Ponekad sam imao lagane uzbrdice i nizbrdice, ponekad je sve bilo ravno kao ploča, a ponekad je bilo neravno kao valovito more. Vjetar od snijega i leda oblikuje sastruge, ledene grebene, koji su mi ponekad dosta otežavali kretanje. Kretanje mi je otežavao i dubok snijeg na nekim mjestima. Kako sam odmicao u unutrašnjost, tako je bilo manje vlage u zraku pa je i snijeg bio suši. Dok sam došao na polarnu visoravan, unutar 150 kilometara od Južnog pola, snijeg je postao tako suh da sam osjećao kao da vučem sanjke po pijesku.
Od ekspedicijskog dnevnika do knjige
No unatoč svemu, uspio sam se držati zacrtanog plana i iz dana u dan biti sve bliže polu. Iako se jedan dan činio drugom nalik, zapravo se jako puno toga događalo u tih 47 dana ekspedicije. Svake sam večeri u šatoru pisao ekspedicijski dnevnik, na temelju kojeg sam kasnije napisao knjigu. Najviše se toga događalo u meni. Izvan mene svaki dan je bila ista bijela, ledena, negostoljubiva ravnica u kojoj nema nijednog živog bića i kroz koju ja utirem svoj trag. Nisam imao na koga prebaciti odgovornost, nisam se imao kome žaliti ili koga osuđivati za svoju nevolju. Jedini način da preživim i da uspijem, bio je da shvatim da sve ovisi samo o meni, o tome da zadržim pribranost, usredotočenost na cilj i dobru volju. Zahvaljujući svojoj upornosti, strpljivosti i pažljivosti, kao i zahvaljujući stotinama ljudi koji su podržali taj projekt, nakon 47 dana i 1163 ledenih kilometara, uspio sam doći na Južni pol. Toliko sam se dobro pripremio i toliko sam dobro sve isplanirao da mi je ostalo samo pola kilograma hrane. Unatoč tome izgubio sam 16 kilograma, što najbolje dokazuje kakvim sam naporima bio izložen.
Dokazao sam da se i veliki snovi mogu ostvariti, a istražio sam i put koji vodi do njih, o čemu sam napisao svoju sedmu knjigu „Polarni san – Prva hrvatska ekspedicija na Južni pol“. U knjizi sam opisao što sam sve naučio savladavajući brojne izazove, prepreke i zidove. U 47 dana hodanja u praznom prostoru, kroz ekstremne uvjete, prema beskrajnom horizontu, na kojem se naposljetku pojavila točka cilja, najjužnija točka našeg planeta i ishodište svih meridijana, naučilo me prije svega da nijedan horizont nije predaleko.
POGLEDAJ GALERIJU FOTOGRAFIJA S ANTARKTIKE
ANTARKTIČKI SPORAZUM
Antarktika je kontinent posvećen znanosti i miru. Teritorij Antarktike zapravo ne pripada nijednoj državi, to je najveća „ničija zemlja“ i najveći nenaseljeni prostor na planetu. No postoji sporazum kojim je regulirano što se može, a što ne može. Taj je ugovor osmišljen 1959. godine, do 1961. ga je potpisalo 12 država osnivačica, a danas je u tom klubu 45 zemalja. Sporazumom se definira da nijedna zemlja ne polaže pravo ni na jedan dio Antarktike ili na njene resurse, zabranjeno je bilo kakvo vojno djelovanje, a kontinent je otvoren za istraživanje svima i to jedinu u miroljubive svrhe. Na Antarktici je zabranjena uspostava vojnih uporišta, odlaganje radioaktivnih stvari, zabranjeni su oružani eksperimenti i sl. a jedine dopuštene aktivnosti su one znanstvene.
Bravo Davore! Kako hrabro i inspirativno 😀