AfrikaAktiva2 – Sudan

RAT I MIR U SUDANU

Piše: Maja Tanasovski


Zbog brojnih objektivnih problema koji su proizašli iz geografskih uvjetovanosti afričkog kontinenta, ozbiljna borba za kolonizaciju Afrike krenula je dosta kasno, krajem 19. stoljeća. U „jagmu za Afriku“ uključili su se Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Belgija, Portugal, Španjolska i Italija, s time da su nakon svjetskih ratova kontinentom najviše dominirale Francuska i Velika Britanija. Dioba Afrike u početku je bila samo preslikavanje međunarodne politike europskih zemalja, ali će ta dioba duboko utjecati na položaj i budućnost svih afričkih naroda. Granice koje su neprirodno povučene i ne korespondiraju sa etničkim granicama biti će povod mnogim ratovima.

Na prijelazu iz kolonijalnog doba u nezavisno, Afriku je prevalio val optimizma i polet temeljen na novom osjećaju afričkog identiteta, ali relativna sloboda otkrila je i brojne izazove i probleme. Krajnje siromaštvo, slabo obnavljanje poljoprivrede, neredi, ovisnost o tuđoj pomoći, tribalizam, separatizam, korupcija, nepotizam, iscrpljenost brojnih resursa, kulturalna konfuzija, geopolitička podjela i političko podjarmljivanje  samo su neki od brojnih problema koji su se pojavili, a često još uvijek stoje na afričkom putu.

U političkom sistemu u kojem „pobjednik odnosi sve“, politika služi raspodjeli sredstava između vladajuće elite i njenih podanika. Onima koji nisu dobili svoj komad kolača preostaju najčešće dvije opcije: prikloniti se vladajućima i ubaciti u raspodjelu, ili pobuniti se (nerijetko i nasiljem) protiv vladajućih i zadobiti kolač za sebe i svoje. Tako su zbog tih i brojnih drugih agensa, proteklih desetljeća diljem Afrike eskalirali protesti, pobune i demonstracije koje su često završavale nasiljem. Dugi građanski ratovi u Alžiru, Somaliji i Sudanu, krvavi sukobi u Sierra Leoneu, Liberiji, Angoli, brutalni masakri u Ruandi i Burundiju, „Arapsko proljeće“…

Afrikanci su suočeni sa brojnim izazovima: Kako nadići pohlepu vladara i njihovu želju da ostaju na vlasti pod svaku cijenu.? Kako nadići beskonačne etničke prepirke i rivalstva koja nerijetko završavaju u krvi? Kako odgovoriti na manipulacije elita čije bogatstvo ovisi o zadržavanju tirana na tronu?

Vrlo često motor koji generira pobune i sukobe je jednostavna želja za lakšim životom u ekonomskom smislu. Siromaštvo je glavni uzrok nezadovoljstva koje zahtjeva promjenu.

U Sudanu ima više piramida nego u Egiptu, ali se o njima puno manje zna. Čak i brojni Sudanci ne znaju za njih jer se u školi povijest uči od dolaska islama na dalje.

Može li se za neku zemlju/državu reći da je kontradiktorna? Za osobu se to može reći. Zašto se ne bi moglo reći i za državu ako se ona sastoji od osoba/pojedinaca/stanovnika? Njeni stanovnici ju čine živom; država su ljudi, njeno srce i duša. Sudan je takva zemlja- kontradiktorna. Nju obilježava kontradikcija. Zapravo možda je pravilniji izraz- dihotomija. Ali Sudan onda nije ništa čudno i specifično. Dihotomija je svijet, to je dualistički princip prema kojemu sve funkcionira- život-smrt, svjetlo-tama, ljubav-mržnja, dobro-zlo, crno-bijelo- to su dihotomije, ujedno i kontradikcije i isto tako suprotnosti.

Ako ništa u Sudanu je barem to jako naglašeno, nažalost-sreću. Sudan je tako bogata zemlja, a tako siromašna. Ima prirodna bogatstva, ima naftu, ima rijeku Nil, ima plodnu zemlju, ima rudna bogatstva. Sudan ima ljude koji umiru od gladi i siromaštva. Sudan ima tako bogatu povijest i duboku povijest, fascinantnu, živu, koju zanemaruje, zbog koje ratuje, umire. Sudan je tako bogata zemlja najrazličitijim plemenima. Sudan je tako otvoren, miran, spokojan… Sudan vrišti, krvav, u ratu.

Sudan je druga zemlja koja se našla na našem putu. Najveća afrička zemlja (prije podijele) i Afrika u malom. Zemlja sa najvećom etničkom raznolikošću. Zemlja koja ima preko dvadeset glavnih plemena, pet puta toliko jezika i petsto podgrupa! Zemlja koja je jedna velika kontradikcija.

U Sudanu smo također imali akciju našeg projekta Afrika Aktiva. Priča je vezana uz jednu od strašnih posljedica višedesetljetnog građanskog rata, najdužeg u posljednjem stoljeću. Ali prije te priče, treba (pokušati) ispričati priču o povijesti i politici sukoba i pokušati razumjeti kompleksan i višeslojan Sudan. Potrebno je razumjeti svaki etnicitet kako bi se mogao razumjeti Sudan. Povijest i politika sukoba ima toliko slojeva koliko ima i etniciteta.

Govorit ću u kontekstu Sudana prije podijele i dijeliti ga na Sjever i na Jug.

Sudan je zemlja koja je uvijek bila „podijeljena“. Današnja Republika Južni Sudan bila je „južni dio“ ili Jug tadašnje države Sudan, a današnja Republika Sudan, „sjeverni dio“ ili Sjever.

U Sudanu je izrazito popularan sufizam. Ispred grobnice šeika Hameda al Nila u Khartoumu, svaki petak predvečer okupljaju se derviši reda Qadiriya te izvode svoj ritual zikr.

Oko 40 posto sudanskog stanovništva se identificira kao arapsko. Arapi po rodoslovnom, a ne kulturnom obilježju; znači potomci bijelog stanovništva sa Sjevera Afrike i Srednjeg Istoka kojima je materinji jezik arapski. Ostalo ne-arapsko stanovništvo je crno stanovništvo, crni Afrikanci. Nadalje, 70 posto stanovništva je muslimansko. Po pitanju religije Sudanci su nešto opušteniji od ostalih naroda. Islam u Sudanu je ponešto drugačijeg okvira od „klasičnog“. Izrazito je velika popularnost sufizma i tradicionalnog ili narodnog islama. U Sudanu je religija izrazito politizirana i koristi se kao oružje odnosno produžena ruka političke moći. Nerijetko je okidač konfliktima. Ostale religije su kršćanske i  tradicionalne, od animističkih , do raznih utemeljenih na teističkom principu.

Plemena se dijele na arapska i ne-arapska, na sjedilačka plemena, na nomadska i polu-nomadska plemena. Dva glavna arapska plemena su Jaalayin i Juhayna. Oni se dijele na sjedioce i nomade. Jaalayin su poljoprivrednici koji uglavnom žive uz Nil, od Dongole na sjeveru do Khartuma. Juhayna se dijele na dvije podskupine: Kabbabish, uzgajivači deva na zapadu i Baggara Arapi, stočari u južnom Kordofanu i Dafruru kao i uz granicu sa Jugom gdje se nalaze ne-muslimanska područja.

Druga najveća muslimanska grupa su Beja. Oni su polu-nomadi, ratnici i žive uz obale Crvenog mora. Nubijci su također muslimani, ali  imaju svoju vlastitu kulturu i jezik. Žive uz Nil.

Najveća ne-arapska etnička grupa su Dinke. Oni su nomadi koji obitavaju uz Bijeli Nil. Stoka je u središnjem fokusu kulture ovog plemena kao i rijeka Nil o kojoj ovise. Ne-arapsko pleme Nuer su također stočari i tradicionalni rivali Dinkama.

Za spomenut su još ne-arapska plemena Shilluk, Ekvatorijanci i Nube. Shilluk imaju sjedilačku kulturu i vrlo centraliziranu političku strukturu na čelu sa kraljem, kao i Ekvatiorijanci, dok  Nube dobro ilustriraju taj jaz, tu dihtomiju između Sjevera i Juga, između muslimana i ne-muslimana. Oni su u samom centru, bogatoj zemlji zelenih šuma i planina, u Nuba planinama i Južnom Kordofanu.

Znači arapska i ne-arapska plemena žive i na Sjeveru i na Jugu s time da je istina da ne-arapsko, crnačko stanovništvo obitava pretežito na Jugu. Tradicionalna rivalstva postoje između crnačkih plemena uglavnom iste „kategorije“ (nomadi). Boravak i život na određenom području uvjetovan je načinom života. Sjedilačka plemena ne migriraju kao nomadi, koji to rade u većoj mjeri nego polu-nomadi. Što se religije tiče islam je raširen među arapskim ali i ne-arapskim stanovništvom kao i kršćanstvo koje je u većoj mjeri prisutno kod ne-arapskog stanovništva iako su zabilježeni trendovi rasta i širenja kršćanstva među ukupnim stanovništvom. Tradicionalna religija je ipak vezana za ne-arapsko stanovništvo. Rasa, mjesto obitavanja, religija nikada nisu bili razlozi konflikata. To su bili alati za izazivanje konflikata. Siromaštvo izaziva nezadovoljstvo, kao i nesloboda odnosno ugnjetavanje i iskorištavanje. Razlike se iskorištavaju u rukama raznih moćnika kojima vlastita moć i bogatstvo pomutilo razum. Serije suša i gladi nažalost su također pripomogle kaosu u zemlji. Mnogi su tada počeli vlastitu borbu za preživljavanjem. Rat je uvjetovan očajem i pohlepom.

No krenimo redom…

Dječaci u Karimi, mjestu poznatom po ostatcima starog Nubijskog kraljevstva

U 19. stoljeću Egipat je izvršio invaziju na Sudan. Izvršio je i  prisilnu arabizaciju Juga i otimačinu njegovih stanovnika, „Crnih“ kako su ih tada nazivali, koje su odvodili kao robove ili regrute za vojsku. Kasnijim dolaskom Britanaca (Sudan je bio pod britansko-egipatskom kontrolom od 1899.-1956.)  Sudan je podijeljen na dva okruga kako bi se zemlja što lakše držala pod kontrolom. Postojalo je pravilo/zakon do koje paralele smiju ići stanovnici Sjevera odnosno koju paralelu ne smiju prijeći stanovnici Juga. Ta zabrana je ukinuta 1946. godine. Za cijelo to vrijeme fokus je bio na Sjeveru. Sjever se razvijao, u njega se ulagalo. Sjever je bio sjedište administrativne moći, a Jug (uključujući i regiju Darfur) je ostao na političkoj i ekonomskoj margini. Već tada tenzije su se akumulirale među populacijom Juga, a strah od daljnje marginalizacije je rastao. Nakon slatkog okusa slobode stečene nezavisnošću 1956. godine, zamijenio ga je gorak. Nezavisnost je obilježio početak 40-godišnjeg  građanskog rata, najdužeg u novijoj povijesti. Rat je uglavnom  trajao kontinuirano, sa manjim prekidima koji su slijedili nakon potpisanih mirovnih sporazuma koji su skoro uvijek bili samo slovo na papiru. Zapadni svijet je znao da se Sjever bori protiv Juga, muslimani protiv ne-muslimana, crnci protiv Arapa. To baš nije sasvim točan opis, ali na kraju to nije bitno. Bitno je da je previše života ugašeno. U posljednjem, drugom građanskom (prvi od 1955.-1972; drugi od 1983.-2005.) ratu je poginulo više od dva milijuna ljudi! Četiri milijuna ih je ostalo bez svojih domova, a od gladi je umrlo četvrt milijuna ljudi (velika suša 1988.godine).

Tih godina Jug se borio međusobno koliko i protiv vlade. Vlada je uvijek pokazivala premalo razumijevanja za svoje građane/susjede. Nemalo puta ih je tretirala kao i prethodni vladari. Daleko od toga da je Jug tu čistog računa jer njihovi pobunjenici i frakcije imaju i previše života na duši. Ali činjenica je da su bili ugnjetavani i iskorištavani godinama. Vlada je primjenjivala staro rimsko pravilo- podijeli pa vladaj! Posljednji mirovni pregovori prije odcjepljenja Juga počeli su 2002. godine i završili potpisanim sporazumom CPA (Comprehensive Peace Agreement) 2005. godine. To je stavilo službeni pečat na kraj 22-godišnjeg rata (prvi rat- 17 godina). Potpisala ga je vlada Khartuma, odnosno nacionalna islamistička stranka NCF (National Congress Front) na čelu s predsjednikom Omarom al Bashirom i SPLA/M (Sudanese People’s Liberation Army/Movement), pobunjenička vojska Juga. To je bio službeni kraj, ali rat je prestao tek 2011.godine odcjepljenjem Juga od Sjevera. 9. srpnja na referendumu sa 99 posto glasova za, rođena je nova država-Republika Južni Sudan.

No nasilje ne jenja. Postoji problem demarkacije granice jer 20 posto granice još nije dogovoreno, problem valute, problem uvoza hrane (iz Sudana), problem podjele i izvoza nafte (kroz Sudan, cjevovodima do luke Sudan, izlaza na Crveno more), problem državljanstva jer oko 2 milijuna Južnjaka živi na Sjeveru, problem vanjskog duga i problem triju regija Abyei (pronađena nalazišta nafte), Južnog Kordofana i Plavog Nila, graničnih područja za koja se bore Sudan i Južni Sudan. Dok na Sjeveru, u Sudanu, problem je regija Darfur.

U Darfuru su sedamdesetih i osamdesetih serije suša i lokaliziranih gladi natjerale nomadska plemena sa sjevera (arapska i ne-arapska) da se premjeste na jug u potrazi za vodom i hranom, kako za sebe tako i za svoja krda. To je dovelo do konflikta sa poljoprivrednicima centralne zone. Borba oko zemlje, pitanja vlasništva i ukidanje prava lokalnim poglavarima u rješavanju istih, produbili su probleme. 2003. godine dvije glavne darfurske pobunjeničke vojske/grupe JEM (Justice and Equality Movement) i SLA/M (Sudan Liberation Army/Movement) pobunile su protiv vlade ujedno i zahtijevajući veću autonomiju regije Darfur. Postoji još nekoliko pobunjeničkih grupa u Darfuru, ali su to uglavnom frakcije JEM-a i SLA/M-a. Grupe ponekad ratuju međusobno, sa čadskim pobunjenicima i protiv vlade. Najveća kontroverza u cijeloj priči (osim što je Zapad bio i gluh i slijep po pitanju Darfura, kao i situacije u cijelom Sudanu) je arapska vojska Janjaweed koja se umiješala u konflikt  i počinila masakr. Stotine tisuća ljudi je ubijeno, pobunjenika i civila, silovano, oteto i prodano u roblje. Počinjen je genocid! Vlada nije priznala povezanost sa Janjaweed-om (bivši i tadašnji kriminalci pušteni iz zatvora za tu svrhu). Međunarodni kazneni sud u Haagu (ICC) optužio je 2009. godine predsjednika Bashira za genocid, zločin protiv čovječnosti i ratni zločin. Sudanska vlada je odbila optužnicu. 2011. potpisan je mirovni sporazum između vlade i JEM-a u Dohi. Situacija je sada mirnija, ali daleko od idealne.

Jedini način da se iz Egipta uđe u Sudan je brodom, preko velikog umjetnog jezera Nasser na rijeci Nil.

U Sudan smo pristali brodom u Božićno  jutro. Odlučili smo posvetiti nešto vremena otkrivanju ljepota sjevernog dijela zemlje prije nego se uputimo u prijestolnicu. Pustinjski krajolici, tradicionalna nubijska sela i zelena polja uz rijeku Nil, ostatci nubijskog kraljevstva i sudanske piramide starije od onih egipatskih, hramovi i ljudi srdačni, otvoreni, nasmijani, ostavljali su nas bez daha. Zabezeknuti smo dočekivali i pozdravljali svaki dan. Ovo je gladni i ratni Sudan? Nemoguće!

Prvo što smo čuli bilo je „Welcome home“ iz automobila jednog gospodina dok smo čekali zeleno na semaforu. To je osjećaj i motiv koji nas nije napuštao od prvoga dana u ovoj zemlji. Naime, Sudan je bio jedna od „bratskih“ zemalja bivše Jugoslavije. Mnogi Sudanci su završili svoje školovanje u gradovima Titove zemlje. Jedni su ostali, a drugi se vratili u kući. Riječi „Dobrodošli. Kako ste?“ nerijetko su mijenjale one na engleskom.

U Khartumu smo bili smješteni u jednoj sudanskoj obitelji koja je uz  afričke portrete, imala slike Zrinjevca na zidu. I dok smo miješali sudanski tradicionalni čaj, žličicom sa zagrebačkim grbom pričali smo na hrvatskom o Sudanu i našem projektu Afrika Aktiva.

Jedna od najstrašnijih posljedica rata su djeca koja su ostala bez roditelja, bilo da su im roditelji mrtvi ili nestali. Djeca su sama i bez ikakve zaštite ostavljena u raljama rata. Mnoga su oteta i regrutirana u djecu vojnike, druga odvedena u roblje, treća su završila u kampovima u kojima nerijetko nedostaje hrane, vode, lijekova, a „najsretnija“ su nekako uspjela izbjeći strašne prepreke, poteškoće, patnju i doći do relativno mirnijih područja, gradova, gdje su završila kao djeca ulice. Mnoga djeca odlaze i zbog ekonomskih neprilika rata. Izgubili su domove ili nemaju što za jesti. Nekada su čak sami roditelji prisiljeni prodati svoju djecu kako bi prehranili dio/ostatak obitelji. Putevi ih  uglavnom vode prema gradovima jer svi oni gaje iluziju da će im tamo biti bolje.

Na kraju stoljeća bilo je procijenjeno da 2.7 milijuna Sudanaca pati od gladi. Pola populacije Juga je bilo prisiljeno napustiti svoje domove. Dva milijuna ljudi je završilo u izbjegličkim kampovima.

Siročad, djeca odvojena od roditelja i ona napuštena bore se za život na ulicama Khartuma, glavnoga grada. Pobjegli su iz ralja jednog rata i završili u raljama drugog, uličnog, prepušteni na milost i nemilost ulice. Nasilje, silovanja, droga, policijsko zlostavljane, prostitucija samo su nekolicina demona protiv kojih se djeca ulice moraju svakodnevno boriti. U i oko Khartuma ima 1.7 milijuna raseljenih osoba odnosno izbjeglica. Ne zna se točan broj djece s ulice ali seže do nekih 50 tisuća u glavnome gradu.

To je problem koji smo htjeli istražiti i pronaći organizaciju koja se na ispravan, odgovoran i učinkovit način time bavi.

Prijevozna sredstva u Sudanu kao i svugdje u Africi, obično su krcata putnicima.

U procesu traženja javljale su se mnoge poteškoće. Bilo je teško naići na prijem, potvrdan odgovor ili korisnu informaciju. Mnoge udruge i razni pojedinci iz humanitarnog sektora su samo davali izgovore, a ne ruku pomoći. Naime, bijelci, stranci i posebice djelatnici nevladinih organizacija se smatraju izrazito sumnjivima. Sudanska vlada ih drži pod strogim nadzorom (kao i cjelokupno stanovništvo). Telefoni i mobiteli se navodno prisluškuju. Svi stranci su potencijalni špijuni (uglavnom za američku vladu) u očima Sudanaca. Za fotografiranje su potrebne posebne dozvole (mi smo ih imali) ali ni to nije garancija da vam netko od pripadnika izvršne vlasti neće uništiti fotografsku i snimateljsku opremu i strpati vas u zatvor. Mi se nismo previše uzrujavali i opterećivali time ali smo bili na oprezu.

Napokon smo dobili pozitivan odgovor iz Glasgowa, središnjeg ureda organizacije Marijini obroci http://www.marysmeals.hr/. Dobili smo kontakt gospodina Johna Uga Gambolona iz sudanske organizacije Saint-Vincent-de-Paul Society (SVDP) http://www.asase.org/en/pres_soudan_svdp.php u Khartumu koja se bavi sa djecom s ulice. Odmah sam ga kontaktirala i odmah mi je odgovorio. Isti dan bila sam u uredu organizacije.

John, obrazovani Južnjak, katolik i otac petero djece već 14 godina daje sebe za druge. I sam je pretrpio strahote rata i poznaje patnju o kojoj priča nježnim produhovljenim tonom. Slušajući gledala sam ga kao nekog mesiju koji je došao izdaleka širiti dobru riječ i djela, dok je sjedio preko puta stola. „Maja znaš, Bog ima plan“, govorio mi je crtajući kartu Sudana (prije podjele) na papiru. „Da je htio da Sudan ima zalihe nafte stvorio bi ih tu (pokazujući na Sjever), da je htio da ih ima Južni Sudan stvorio bi ih tu (pokazujući na jug), ali On ih je stvorio baš ovdje! Na sredini!“, energično je povukao crtu po sredini crteža. „Ovaj strašni rat se vodi zbog pohlepe! Ničeg drugog doli pohlepe! Kada će ljudi shvatiti da imaju sve, da smo svi braća, da ubijanje nema smisla, pobit ćemo se do kraja… Kada? Previše je krvi proliveno ovom zemljom, previše…“, tuga u njegovim očima me zaledila. „Rješenje je u istini“, nastavio je „Svi bi trebali biti iskreni prema sebi i prema drugima. Trebamo iskrenu, transparentnu  vladu i trebamo informirati ljude. Trebamo ih obrazovati!“. Nakon energičnog osvrta na trenutno stanje zemlje, saznala sam i o radu organizacije Saint Vincent de Paul.

Jedna od strašnih posljedica rata su djeca koja su ostala bez roditelja, bilo da su im roditelji mrtvi ili nestali.

Saint Vincent ima više programa. Glavni je naravno rad sa djecom s ulice s kojim su počeli ’86. godine. Imaju 5 domova za djecu odnosno 2 farme van Khartuma i 3 doma u Khartumu. Na farmama je smješteno 287 dječaka predškolske i školske dobi. Tamo imaju osiguran smještaj, hranu, zdravstvenu zaštitu, prostor za rekreaciju i igru, potrebno osoblje, programe stručnog osposobljavanja i radionice poput, stolarstva, elektrike, raznih obrta, kompjuterskih znanja. Naime, svi oni pohađaju osnovnu i srednju školu ali ako netko ne nastavi obrazovanje na fakultetu sa ovim stručnim znanjem je osposobljen za samostalni život. Djeca, kasnije odrasli pojedinci, mogu se brinuti i uzdržavati se nakon što napuste život u zajednici Saint Vincent. Sudanski zakon nalaže da organizacija nema obaveze prema njima nakon što navrše sedamnaestu godinu osim ako ne upišu fakultet. Ali Saint Vincent pronalazi način i tada. Kažu da nikada ne napuštaju svoju djecu. Oni su im kao očevi i majke. Jedan od načina na koji to rješavaju je pronalazak pravih roditelja (Family Reunification Policy), ako ne, onda rodbine, ako ne, onda zamjenske obitelji. Sa potragom počinju prvog dana dolaska djeteta u organizaciju, a ako nađu roditelje, zadržavaju djecu do kraja njihovog obrazovanja. Edukaciju smatraju najbitnijim elementom svog djelovanja.

Organizacija se također bavi i distribucijom hrane po izbjegličkim kampovima, distribucijom vode u sela pogođena sušom, imaju centre za hranjenje djece siromašnih obitelji (600 djece), mobilne klinike za pomoć najugroženijima (TBC; AIDS; malarija), rade pomagala za ljude s posebnim potrebama, pomažu trudnicama i majkama u zatvorima (ako majka završi u zatvoru i ima dojenče ili nema kome ostaviti dijete, ono je s njom, a pravilo zatvora nalaže da dobiva hranu samo za jednu osobu).

Nadalje, spomenuta tri doma se nalaze u Khartumu i funkcioniraju po principu starateljstva. Djecu uzdržava jedan ili više parova kojima pomaže socijalna radnica. Također imaju i zdravstvenu zaštitu. Djeca imaju priliku za rast i razvoj u obiteljskom okruženju. U jednom od tri doma su smještena manja djeca, dječaci (14), a u druga dva djevojčice predškolske i školske dobi (39 i 23).

Poteškoće su se ponovno pojavile. John je javio da nam trebaju dozvole kako bi nesmetano i bez problema mogli dokumentirati rad organizacije. Rekao je da će se on za to pobrinuti  te da ćemo se naći te noći da se dogovorimo jer tako najsigurnije.

Zamračen kombi nas je pokupio. Unutra su bili John i odgovorna doktorica iz Saint Vincenta. Nije da nam je bilo svejedno ali smo ipak zakoračili u nepoznato. Kombi je krenuo. “Nisam dobio dozvole“, počeo je John. „Situacija nakon odcjepljenja nije baš idealna za nas Južnjake u ovome gradu. Drže me na kratkoj uzici. Mobiteli u Sudanu se prisluškuju, kao i ovaj koji ja imam, zato nisam mogao cijeli dan odgovoriti na vaše pozive. Ali dobio sam usmeno dopuštenje od jednog vladinog dužnosnika da to napravimo ‘low profile’.“ Kombi je stao. Vozač je izašao i otvorio vrata. Nalazili smo se u mračnoj ulici. „Ovdje smo sigurni.“ rekao je John, „Vozač će nam otići po sok. Koji želite? Od jagode, banane, meni je najdraži mix!“ „I nama!“, povikali smo istodobno. Nisam si mogla pomoći ali ova nagla promjena ozbiljnosti situacije mi je skrenula misli. Ovo je kao u filmskoj parodiji nekog špijunskog filma. Mi, u zamračenom kombiju, planiramo kako ćemo tiho, u noći otići u dom za djevojčice dok kao djeca srčemo svoj voćni mix slamčicom! Ozbiljnost-neozbiljnost!

Dom s djevojčicama organizacije Saint Vincent de Paul koji smo posjetili; Khartoum

Sljedeću noć posjetili smo dom za djevojčice (23). Uz staru postavu s nama je išao i osobni fotograf predsjednika kako bi nam bio od asistencije (kako bi nas dokumentirao ako slučajno odlučimo oteti koje dijete kao što je bio slučaj sa volonterima u Darfuru). Prostrano dvorište bilo je nagužvano djevojčicama koje su nas čekale. Sramežljivi pogledi i nebrojeni osmjesi. Sjeli smo se u boravak i započeli razgovor.

„Ja sam Sandi i želim biti pilot!“, digla se djevojčica ispred nas. Svi su prasnuli u smijeh. Djevojčicama nije prvi puta da se ovako susreću sa strancima. No, bilo im je teško govoriti o iskustvu s ulice i zašto su završile na njima.

„Jedan dan sam našla malog dječaka, napuštenog od roditelja i pitala ga hoće li ići sa mnom, odbio je. Rekao je da je ovo njegov dom, ulica. To mi je još u glavi. Neću to nikada zaboraviti“, rekla je Grace, 11-godišnja djevojčica s ulice. John se ubacio objašnjavajući kako radije pričaju o drugima nego o sebi. Teško im se sjećati toga iskustva. Ulica je kao drugo kraljevstvo. Tamo vrijede druga pravila. Djeca su razvila vlastiti sustav vladanja. Grad je podijeljen u regije. Djeca su podijeljena u grupe. Svaka grupa ima svog vođu, asistenata i pomagača. Pripadnici jedne grupe i regije ne smiju u drugu regiju, u tuđu grupu.

Pitala sam Johna kako djeca dolaze do njihove organizacije i pomažu li ljudi djeci kada ih vide na ulici.

„Naše društvo je drugačije. I da plačeš i vrištiš za pomoć nitko ti neće pomoći. Nitko ti neće pomoći jer ti nitko ne vjeruje, a nitko ti ne vjeruje jer si na ulici. Ako si na ulici ti si kriminalac. Nema veze ako si dijete. A kako djeca dođu do Saint Vincenta?“, nastavio je, „Dovedu ih preko Ministarstva za socijalnu skrb i zdravstvo, Komisije za humanitarnu pomoć (HAC), policije i/ili religioznih službenika i također naših ljudi na terenu. Znate mi surađujemo i s UNICEF-om i organizacijama Save the Children i Mary’s Meals.“

„Želim govoriti o svom iskustvu“, istupila je četrnaestogodišnja djevojčica Monika. „Izgubila sam roditelje, nisu ovdje, ne znam gdje su. Patila sam dok sam bila na ulici, nitko mi nije pomogao. Sada sam sretna. Sada je ovo moja obitelj, roditelji. Sada imam sestre i idem u školu. Sretna sam i blagoslovljena. Hvala.“

Monika je iz Južnog Sudana i zbog rata je morala otići. Bježala je tisućama kilometara dok nije stigla do Khartuma.

Djevojčica Monika pričala nam je o svom iskustvu s ulice

Priče su se nastavile. “Želim biti inženjerka kako bi ponovno izgradila srušene kuće. Želim biti policajka ili vojni oficirka kako bi se borila za prava ljudi. Želim pomagati… Želim biti doktorica…“

Na odlasku smo ih upitali imaju li neku poruku, misao koju žele podijeliti s ljudima.

„Ako si dobio pomoć, okoristi se njome kako bi pomogao drugima“, prolomio se glasić na kraju sobe.

„Svaka patnja ima kraj. Ne možeš patiti cijeli život, jednom ćeš biti sretan.“ završio je drugi glasić.

Saint Vincent de Paul je dosada pomogao više desetaka tisuća djece. Također su imali veliki utjecaj na povećanje pristupa edukaciji. Edukacija je jedan od glavnih izlaza iz siromaštva i potpuno je suluda činjenica da milijuni djece danas nemaju pristup osnovnom obrazovanju.  Saznali smo neslužbeno da se u Sudanu ispod stola moraju plaćati „školarine“ i za osnovnu i srednju školu. Osim prava na život, slobodu, pravo na obrazovanje je isto toliko važno. Ono je put u bolji život, u bolji svijet.

Situacija oko dozvola se još više zakomplicirala, a mi smo bili ograničeni s vremenom. Nismo uspjeli posjetiti ostale domove i farme. Nismo uspjeli napraviti ono što smo planirali. Otišli smo podvojenih osjećaja. Bili smo razočarani i oduševljeni, tužni i sretni, puni nade i bez nade.

Je li ova priča na kraju pozitivna ili negativna? Volimo vjerovati da je definitivno pozitivna. Ljudi u Sudanu su pretrpjeli strahote. Mnogo je boli i ožiljaka na srcima, ali kao što je jedna hrabra i jaka djevojčica iz doma St. Vincenta rekla- svaka patnja ima kraj.

.

Napomena: Sudan smo napustili u siječnju 2013. godine. U ožujku su vlade Sudana i Južnog Sudana imale pregovore. Odlučile su se na povlačenje vojske sa granica. Uspostavljene su zone demilitarizacije na 2000 km dugoj granici. Dogovorile su se oko podjele nafte i oko izvoza nafte, nakon godinu i pol dana ugašene proizvodnje i izvoza nafte iz Južnog Sudana. Situacija u Darfuru je mirnija.

.

*za ovu akciju Afrike Aktive potrošeno je 0,00 HRK od prikupljenih donacija

** Naš humanitaran projekt Afrika Aktiva, kojim se trudimo pronaći pozitivne afričke priče i podržati ih, provodimo u suradnji s humanitarnom udrugom Kolajna ljubavi financira se putem dobrovoljnih priloga koje svatko može uplatiti na žiro račun udruge Kolajna ljubavi uz obaveznu napomenu da je uplata za projekt “AFRIKA AKTIVA” (Opis plaćanja: AFRIKA AKTIVA, Poziv na br.: 1337-237452). Za anonimne uplate opis plaćanja je isti samo je drugi poziv na broj: 1337-254732.

Za uplate iz Hrvatske:
Broj žiro-računa: 2340009-1110344443

Za uplate iz inozemstva:
IBAN: HR67 2340 0091 1103 4444 3
SWIFT CODE: PBZGHR2X

Kako bi naš projekt bio jasan i transparentan, svi prihodi i rashodi mogu se pratiti na stranicama Kolajne Ljubavi.