Kenija – Tanzanija 2006. – izvještaj s putovanja

tanzanija

Par općih podataka o putovanju:

Prve ideje o putovanju razvijaju se negdje u zimu 2006. g. Uslijed viška vremena i nedostatka pametnijeg posla sve su češće priče o tome kako se na ljeto mora nekamo otputovati, a prvi su planovi uglavnom vezani za putovanje od nekih 2 mjeseca, modificiranom Renault «četvorkom» u smjeru Indije. Polako nam sviće da nam fali mehaničarskog znanja za tako nešto i taj plan otpada, ali ideja da ćemo otputovati je sazrela, a cilj je postao manje važan. Netko je iskopao da se u Tanzaniji nalazi najviši vrh Afrike Kilimanjaro, da ima i krasnu obalu, puno životinja i da je to «treći svijet» kakav želimo vidjeti i odluka je pala.

U putovanju su sudjelovali: Nikola Bojić, Hrvoje Matašin, Ivan Puzek, Hrvoje Stipanov, Jura Troje, stari između 23 i 27 godina, trenutno žive u Zagrebu

Posjećene zemlje (poredane po važnosti za putovanje): Tanzanija, Kenija, Turska

Putovanje se odvijalo u ljeto 2006. g. od 27. 07. do 15. 09.

Polazak

Na putovanje u istočnu Afriku krenuli smo u ponoć 27. 07. nas petorica, vlakom za Istanbul. Par dana vožnje vlakom prošlo je brzo, a Božo i Direktor, koji su pred koju godinu bili u Indiji, pričaju nam po stoti put iste priče. Nema veze, nabrijanost i raspoloženje su na nivou, pijemo po malo rakiju s Korduna, za koju su nam iskusni lisci s Kilimanjara rekli da je najvažnija stvar koju treba nositi u Afriku. Zbog dezinfekcije i zdravlja, naravno.
Istanbulom smo oduševljeni, ali stalno imamo osjećaj da je ovo tek usputna stanica i da prave stvari tek dolaze. I stvarno su došle…na aerodromu trebamo pokupiti karte, ali je ured u kojem ih trebamo podići zatvoren. Nakon sat vremena jurnjave po aerodromu shvaćamo da nema nade. Dolazimo na check-in i uvjeravamo neljubaznu tursku službenicu da nam je ona «our last hope» i preklinjemo je da nas ubaci u avion ako ikako može. I uspjela je! Povratne karte smo dobili tek u Nairobiju, u središnjem uredu Kenya Airwaysa, nakon tri sata čekanja.

Kenija

U Nairobi slijećemo oko 5 ujutro, sređujemo vize i pokušavamo srediti prve dojmove. Centrom dominira par poslovnih zgrada, pri čemu se vidi da je Nairobi najvažniji grad tog dijela Afrike. Na ulicama je luda gužva, a prelaženje ceste se često svodi na naguravanje s autima. Odmah upadaju u oči i čuvari trgovina, banaka i sličnih ustanova, svi naoružani kalašnjikovima. Lokalci se pomalo boje za našu sigurnost, a novine su pune vijesti o razbojstvima, navodno zbog političkih problema. Nairobi nas je u početku odbio; već sljedeće jutro krećemo u prirodu, na safari.
Sljedećih tjedan dana smo proveli u kombiju s dvoje Nizozemaca i vozačem Kenijcem, truckajući se po pola Kenije i povremeno zalazeći i u nacionalne parkove i rezervate. Vidjeli smo puno, puno životinja, ali o tome ne vrijedi puno pisati. Treba ih vidjeti na slikama ili doživjeti na licu mjesta. Najljepši su prizori bili ogromna krda gnuova i zebri u savani i nepregledna jata plamenaca na jezeru Nakuru. Uz to i obiteljski život babuna, lešinari koji nepomično satima čekaju na golom drvetu i lavovi koji po cijeli dan drijemaju u hladu. Najzanimljivija je ipak isprepletenost života svih tih bića, od kojih svaka ima svoje mjesto u hranidbenom lancu i u sekundi se iz lovca pretvara u lovinu.
Nakon tjedan dana ponovno smo u Nairobiju, u kojem ostajemo još nekoliko dana, pomalo upoznajemo grad, shvaćamo da nije tako strašno opasan i kupujemo sitnice do kojih je teško doći u okolici, kao što su kartuše za kuhala. Cilj je Kilimanjaro, 10 –ak dana smo se aklimatizirali u Keniji, a pravi izazovi slijede.

Stižemo u Tanzaniju

U Tanzaniju ulazimo 11. 08. u kasnim popodnevnim satima. Od granice do prvog većeg grada Arushe vozimo se sa simpatičnim Tanzanijcem Mekbuom, gledamo Mt. Meru (druga najvissa planina u Tanzaniji), a u daljini iznad oblaka se nazire i snježna kapa Kilimanjara. Par dana poslije dolazimo u gradić Moshi, koji je baza za uspone na Kilimanjaro, pomalo se raspitujemo za cijene, a odlazimo i do glavnog ulaza u nacionalni park i guštamo u šumama i intenzivno zelenoj boji koja nas okružuje. Zemlja je jako plodna, a ima i dosta kiše pa odlično uspijevaju kava, čaj i banane. Nakon nekoliko dana boravka u Moshiju idila se rasplinula. Skužili smo da će nam ipak trebati ozbiljna lova za Kilimanjaro jer se dan boravka u nacionalnom parku plaća oko 100 dolara. Vrlo kreativno pokušavamo spustiti cijenu, ali ne ide i treba donijeti prvu težu odluku: tko ide gore i gdje ćemo se naći nakon toga. Vijećanje traje dobar dio noći, ali odluka je donesena: Jura i Hrvoje S. idu gore, Hrvoje M. i ja idemo na alternativnu planinu, a Nikola ide na zapad, na jezero Tanganjiku.

Kilimanjaro (by Jura)

Prva stvar koju nam naši prijatelji Hrvoje i Ivan nisu vjerovali je ta da smo se na meeting pointu pojavili na vrijeme. Nije ni nama bilo jasno jer smo obojica u kašnjenju vrlo, kako da kažem, uvjerljivi. Došli smo tamo, dali sve pare koje smo imali (bilo je problema jer smo prešli tjedne limite na bankomatima pa smo se zadužili kod ranije spomenutih prijatelja), i počeli prepakiravati ruksake uz neskrivene podsmjehe ekipe koja nas je okruživala i mjerkala. Što našu fizičku spremu, što težinu ruksaka… Kada sam rekao da nam je najviša dosegnuta visina 1800 (a lagao sam za jedno 100 metara ja mislim) i kad sam im objasnio da najviši vrh naše domovine nije puno iznad toga, oni su primjetili da se upravo nalazimo na toj visini. A to su bila tek vrata od Parka. Cijene za ulazak u Park su minimalno 520 dolara po glavi za minimalnih 5 dana. Ostalo je agencija, što je obavezno, i napojnice, koje su obavezne. Išli smo najpankerskijom dopuštenom varijantom – vodič, poluvodič (asistent) i nosač. Imali smo svaki ruksak od 15 kila (izmjereno na 4700m – tamo smo imali i vodu, prije su bili par kila lakši). Prvi dan smo hodali 5-6 sati po najzelenijoj šumi u kojoj smo bili. Sve je zeleno, čak su i debla sva prekrivena zelenom mahovinom. Staza sređena ko najbolje sljemenske. Spava se u prekrasno uređenim trokrevetnim drvenim kućicama (Mandara hut). Većini ljudi tamo to je pustolovina. Kampiranje nije ništa jeftinije jer je camping fee jednako skup kao i hut fee, ako ne i skuplji… Upoznali japanskog učitelja koji se žali da ni u Japanu učiteljske plaće nisu nešto, ali 2 puta godišnje napravi turu po svijetu… On ima vodiča i 4 nosača. Tako su mu dali u agenciji. Drugi dan smo hodali između 2700 i 3700 m. Staza je i dalje prekrasna, ali raslinje se potpuno mijenja. Na nekih 3000m smo imali osjećaj ko da smo upali usred dalmatinskog otoka… Na oko 4000 rastu jako smiješne biljke – neka mješavina kaktusa i palme?. Kućice su postale 8-krevetne (Horombo hut), vidjeli smo najljepši zalazak sunca u životu. Taj dan hodali smo oko 8 sati, uglavnom iznad oblaka i s nabrijavajućim pogledom na sniježni vrh. Čim je nestalo sunce postalo je jako hladno. Čuli smo i da kruže tračevi o 2 hrvatska vojnika koji nose sami svoje stvari i sami kuhaju. Čovjek iz Indiane pita u čemu je problem. Treći dan nas je počeo mučiti nedostatak kisika. Ne znam koliko smo dugo hodali, ali izgledalo je beskrajno, izgorili smo još dan prije, sad smo se više pazili, bilo je vruće, teglili smo vodu, jer zadnji hut nema vode. U jednom trenutku raslinja više nije bilo. Kad ti je teško hodat, buljiš u čovjeka ispred sebe i okolinu primjećuješ samo dok se odmaraš… Spašavaju nas moje kaugume jer zbog njih manje pijemo… Na 4700 metara nalazi se Kibo hut koji izgleda kao planinarski dom – ima, mislim, 3 velike prostorije za spavanje i jednu zajedničku za dogovore i obroke… Tu smo bili prava atrakcija dok smo kuhali rižoto u starim JNA posudicama, a čini mi se da je vodiču bilo malo neugodno… Imali smo plan bauljat prema gore da se aklimatiziramo što bolje ali kad je zašlo sunce postalo je toliko hladno da smo doslovno trčali nazad u hut. Pokušali smo spavati, ali nije išlo zbog nedostatka kisika pa smo samo ležali i čekali ponoć. U ponoć smo krenuli prema vrhu. Bilo je hladno i disali smo oko 2 udaha po sekundi. Nikom nije palo napamet da digne pogled od ruksaka ovog ispred sebe, a kamoli da izvadi fotić… Prestalo mi je biti iritantno i teško tek kad sam se pomirio da ću zauvijek hodati cik cak po hladnoj prašini i glondzzama… Nismo se smjeli odmarati duže od 2 minute jer bi se previše ohladili… Taman kad smo bili uvjereni da vodič ne zna gdje je, jer je čudno zvjerao okolo s ručnom svjetiljkom, došli smo na Gillman´s point. To je značilo da smo na jednoj od točaka kratera, da imamo još 200 metara visine do vrha planine i da možemo odustat i da nas nitko neće zajebavat. Odbili smo taj prijedlog vodiča i krenuli dalje. Prije Gillman´s pointa smo pretekli sve penjače i iza nas je bila dugačka spora svjetlucava zmija… Uskoro smo vidjeli i zmije s ostalih ruta… Vodič je priznao da je nadrkan zbog gladi i umora. Na vrhu smo gledali izlazak sunca, ledenjake, krater, sjenu Kilija na oblacima, Mount Meru, rutu koju smo prošli, Japance i sve druge koji se slikaju pokraj table i odmah trče dole kao da je to jedino važno… Mi smo se zadržali skoro sat vremena… Taman je postalo toplije, pogled je predivan, pluća se navikla, osjećaj lud… Vodiča i asistenta je to poprilično nerviralo, a posebno su pukli kad je Hrvoje počeo skupljat kamenje. Mene je ta tabla jako naljutila. To je najmanja i najružnija stvar na toj planini. Gledali smo dolje u krater, razmišljali kako bi bilo dobro dolje napravit kamp i par dana istraživat sve okolo… Pozdravljali smo i ohrabrivali nadrkane ljude koji još nisu stigli na foto session s tablom… Jednog dana… Ma jednog dana će cijena bit još veća! Ta tabla mi je ostala u sjećanju kao najveći neprijatelj, kao jedina stvar koja je kriva zašto smo morali toliko platiti, zašto nam je ostatak ekipe odustao, zašto nemogu potpuno i nesmetano uživati u toj planini nego moram istog trena ići dole, dat napojnice i poslat svima slike s vrha Afrike čim siđem… Tako je i bilo. Žuljevi su nestali nakon 2 tjedna. Vodič se zove Hezron i, osim protestiranja na vrhu, ostao nam je u lijepom sjećanju.

Mt. Hanang

Alternativna planina zove se Mount Hanang, isto je vulkanska kao i Kilimanjaro, ali dosta niža (3417 m). Strmo se diže iz okolnih ravnica i nadamo se krasnim pogledima i lijepom višednevnom planinarenju, uz spavanje u šatorima. Planina se nalazi u središnjoj Tanzaniji i do nje imamo nekih 6 sati vožnje autobusom, od čega 4 sata drndanja po makadamu vrlo loše kvalitete. Popodne smo u gradu Kateshu, izlazimo na prašnjavi gradski trg, sunce prži, a mi se osjećamo kao da smo u westernu. Sjedamo u birtiju, pijuckamo čaj i pivu i raspitujemo se kako na planinu. Vodič sumnjivog izgleda kaže da moramo s njim, plaćamo neku šumarsku pristojbu, kupujemo malo riže i par banana, uzimamo zalihe vode jer je na planini nema i krećemo. Taj dan se penjemo par sati, mrak se spušta, ruksaci su teški i brzo se umaramo, vjerojatno i zbog sve manje kisika. Dižemo šator u zavjetrini od grmlja, a ujutro se budimo i ne vidimo dolje jer su sve ispod nas zastrli gusti bijeli oblaci, a mi smo točno iznad njih. Sunce izlazi i prizor je super. Penjemo se dalje prema hrptu planine, pri čemu pogled puca i na drugu stranu, gdje nema nijednog oblaka. Pogledi su krasni, dolje je samo ravnica, uz pokoje malo brdo. Vulkansko tlo na planini je plodno, a i klima je blaga, tako da je sve puno bilja. Ostavljamo ruksake i po hrptu se polako penjemo na vrh. Tamo nas čekaju lokalni srednjoškolci i slikamo se s njima sljedećih sat vremena, u svim mogućim kombinacijama. Nakon toga se vraćamo po ruksake, kuhamo večeru i spavamo u maloj spilji, dok vjetar okolo divlja. Sljedeći dan putem preko vrha silazimo na drugu stranu planine, ostajemo bez vode i polumrtvi dolazimo u selo Giting gdje srećemo seoskog učitelja, koji nam pokazuje krčmu s hranom, cugom i smještajem. Pili smo, jeli, okupali se i spavali za 20 kuna po glavi.
Nakon toga, odlazimo na još dva zanimljiva mjesta: na jezero Babati, na kojem kampiramo i gledamo nilske konje i mjesto Kolo, gdje se nalaze prastari crteži na stijenama, od kojih su neki stari i 5000 godina.

Karatu – sastanak s misionarom Velimirom

Prvi sastanak u gradu Karatu je s ekipom s Kilimanjara, nalazimo se s njima u birtiji i pričamo par sati jedni drugima o dogodovštinama na planinama. Još u Hrvatskoj smo dobili broj od vlč. Velimira Tomića, s kojim smo dogovorili sastanak sljedeći dan. Očekivali smo starijeg čičicu pa smo se iznenadili kad se pojavio dosta mladoliki čovjek s dreadlocksima, obučen u Adidas trenirku i kopačke, kao da je upravo došao s hakla. Odvezao nas je u misiju, a mi smo naravno imali milijun pitanja. Pričali smo par sati, o njegovom dolasku u Tanzaniju, odnosu s lokalcima, povratku u Hrvatsku i kao pravi domoljubi završili na nogometnim temama. Iznenadilo nas je kako ga događaji u Hrvatskoj ne zanimaju posebno, a tek nam je poslije netko objasnio da je čovjek koji živi u Tanzaniji 18 godina – jednostavno postao Tanzanijac.

Dar es Salaam

U glavni grad Tanzanije, smješten na obali Indijskog oceana, dolazimo cjelodnevnom vožnjom autobusom po uskoj asfaltiranoj cesti, koja je Tanzanijcima ono što je A1 Hrvatima. Dar je stanovništvom malo manji od Nairobija, ali nije ni izbliza važan kao Nairobi, što se vidi i po puno manjem broju modernih građevina, ali i po puno manjim svakodnevnim gužvama i užurbanosti. U Daru se živi kao i u ostatku Tanzanije, smireno i sigurno, a indijski utjecaj mu daje posebnost. Ostali smo u njemu par dana i opet malo osjetili civilizaciju, a usput se sprijateljili s Indijcem koji nam je otkrio restorane u kojima jedu lokalci. Ipak, Dar nam je brzo dosadio, a i vremena je bilo sve manje, tako da smo odlučili krenuti na pravo more, na Zanzibar.

Zanzibar

Zanzibar je otok u Indijskom oceanu, udaljen 30-ak km od afričkog kopna, a veličine je kao četiri Krka. Da bismo došli tamo, iz Dar es Salaama krećemo busom za Bagamoyo, poznatu luku iz vremena trgovine robljem, odakle su se robovi prevozili s afričkog kopna na Zanzibar, a onda na Arapski poluotok. Švrljamo po Bagamoyu i tražimo jedrenjak zvani dhow koji plovi do Zanzibara. Dhow je tradicionalni arapski brod, izrađen od drveta s jednim jedrom i posadom od 10-ak ljudi. Uz malo sreće nalazimo dhow koji iste noći plovi na Zanzibar i nakon cijele noći laganog jedrenja pristajemo u Zanzibar Townu.
Zanzibar Town je veliko naselje, s oko 400 tisuća stanovnika, od čega malo otpada na sam centar zvan Stone Town. To je stari centar, koji podsjeća na dalmatinske gradiće, s puno uskih ulica na malom prostoru i nekoliko bitnih građevina, koje govore o važnosti koju je u vrijeme trgovine robovima imao za istočnu Afriku.
Odmah nakon dolaska putujemo na krajnji sjeverni rt, gdje bi se trebale nalaziti najljepše plaže. Plaže su stvarno prekrasne, sa svim elementima koje se očekuju od tropskih plaža (bijeli pijesak, tirkizno more, palme na obali). Velike razlike plime i oseke mogu potpuno primijeniti plažu u nekoliko sati, a more se po oseki povuče i po 2 km od obale. . Zanimljivo je da su tako lijepi krajevi poluprazni i već nakon par minuta hoda se dolazi do praznih plaža, gdje ribari grade kolibice i ostavljaju vrše u šumarcima. Nezamislivo za jadranske prilike.
Zanzibar je na kraju polovično ispunio naša očekivanja. Priroda koju smo vidjeli je prekrasna (uz plaže, tu su i šume u kojima žive majmuni i polja začina), ali je organizirani turizam ostavio dosta traga i teško je naći sugovornika koji na bijelce ne gleda kao na hrpu novaca koje treba nekako izvući iz njih. Sljedeća destinacija bila nam je Pemba, manji otok udaljen nekih 60 km od Zanzibara.

Pemba

Ovaj put putujemo trajektom jer su prilike s vjetrom nepovoljne i jedrenjacima je trebalo po puna dva dana da dođu do Pembe. Iskrcavamo se u jednom od tri veća otočka naselja, ostavljamo ruksake na par dana kod lokalnog trgovca Choloa, uzimamo najnužnije stvari i odlazimo prema udaljenim plažama. Iako su u istom arhipelagu, Pemba je geološki sasvim drugačijeg postanka od Zanzibara, zelenija je i plodnija s mnogim šumama koje rastu u zoni plime i oseke. Na takvoj jednoj plaži se kupamo među drvećem, zapravo u šumi. Ostale dane provodimo kampirajući na velikim bijelim pješčanim plažama, a zadnji dan pronalazimo i pravi biser, ogromnu netaknutu plažu na samom sjeveroistočnom rtu. Život velikog sela podređen je plimi i oseki na toj plaži, pri čemu se ribolov odvija malim ostima po oseki, kada se gacajući po plićacima mogu uhvatiti prilično veliki primjerci riba i hobotnica. U tom selu nam doček i ispraćaj priređuju sva djeca i mladi u selu, plešući oko nas i pjevajući nama nepoznat napjev na Swahiliju. Atmosfera je pri dočeku bila pomalo nervozna s njihove strane, poletjelo je i nekoliko kamenova, ali ne s ozbiljnom namjerom da nas ozlijede. Na povratku je doček bio isti, ali manje euforičan i nervozan. Otpratili su nas do kraja sela i pozdravili nas za oproštaj, pri čemu se stekao dojam da im je žao što tako brzo odlazimo. Nama je sigurno bilo žao, a to prekrasno iskustvo je i najavilo skori povratak kući.