Tragom Jaguara (druga ekspedicija u Bolivijsku Amazonu, 2007)

amazona_tragom_jaguara

Tekst i fotografije: Davor Rostuhar
Objavljeno u časopisu Meridijani u travnju 2008

Vratio sam se u Boliviju nakon dvije godine. Prošli put sam se dobro upoznao sa tom zemljom, posebno sa Nacionalnim Parkom Madidi, jednim od najvećih i najbogatijih prostranstava amazonske divljine. Ovaj put sam se vratio s namjerom da organiziram ekspediciju u njegov najskriveniji kutak i tamo pokušam pronaći jaguara – zagonetnog cara džungle kojeg je iznimno teško vidjeti u divljini.

Proveo sam neko vrijeme u La Pazu proučavajući literaturu o jaguarima i razgovarajući sa stručnjacima. Posebno me zanimalo mjesto jaguara u kulturi ondašnjih urođenika. Istraživao sam poveznice između šamanizma i jaguara te saznao da su amazonski vračevi tvrdili da su u direktnoj vezi sa duhom jaguara. On je lokalnim plemenima bio primjer besprijekornog junaštva, smjelosti, srčanosti i neustrašivosti u lovu i bitci. “Car džungle” postao je sastavni dio mitologije i utjecajni duhovni partner šamana.
Upoznao sam gospodina José Farfana, koji se bavi proučavanjem izvora bolivijske kulture i folklora te na temelju spoznaja do kojih dolazi etnološkim proučavanjem oživljava izgubljene tradicije kroz plesnu skupinu kojom upravlja. “Kad šaman u svojim ritualima putuje između materijalnog svijeta i svijeta duhova, on traži pomoć od najmoćnijeg duha šume – jaguara” objasnio mi je José. “Jednakom snagom kojom jaguar dominira svojim plijenom, šaman želi dominirati duhovima u čiji je svijet ušao, da bi mogao dobiti ono što traži. Također, šaman se na svom putu kroz svijetove utječe jaguaru za pomoć jer je on rijetka životinja koja se kreće po kopnu, kroz vodu i po zraku kroz drveće, zbog toga što jednako uspješno lovi po danu i po noći i zbog toga što običava spavati u pećinama, za koje se vjeruje da su ulaz u podzemni svijet duhova. Ako je šaman iskusan i umješan u svom zanatu, on kroz ritual proživljava potpunu transformaciju. Prigrleći atribute jaguara, on zapravo postaje jaguarom!” José me pozvao u park u kojem su njegovi plesači vježbali za predstavu koja je temeljena na drevnim šamanskim obredima. U bogatstvu boja i pokreta centralni plesač proživljavao je sličnu transformaciju. Tokom igrokaza, skidao je svoje ruho i presvukao se jaguarovom kožom. Šaman je postao duh cara džungle.

Prije odlaska na ekspediciju susreo sam se i sa Guidom Ayalom, zoologom-stručnjakom za jaguare i djelatnikom Wildlife Conservation Society. On već pet godina provodi sustavni terenski rad u Boliviji i Peruu. “Mi pokušavamo spoznati činjenice o veličini teritorija i gustoći naseljenosti jaguara te o njegovom ponašanju.” rekao mi je “Saznali smo da se teritorij jednog mužjaka od otprilike 40 km², proteže preko teritorija nekoliko ženki, a dva mužjaka oprezno čuvaju svaki svoj teritorij te se vješto izbjegavaju. Susreti sa ženkama iznimno su kratki i događaju se isključivo u vrijeme parenja. Doznali smo također da jaguar nije isključivo nokturna životinja kako se vjerovalo, već da se kreće i po danu. Vrhunac kretanja zabilježen je oko zore i sumraka. Recimo da se najviše kreće od 5 do 10 ujutro i od 16 do 20 popodne, a usred dana i usred noći se najviše odmara.” Unatoč tim vrijednim rezultatima istrage, Guido ističe kako je teško istraživati jaguare. “Godišnje provodimo po pet mjeseci na terenu, ali za svo to vrijeme skupimo tek šačicu informacija. Proučavamo tragove, izmet i postavljamo sustavno raspoređene fotografske zamke. Jako rijetko viđamo jaguara. U pet godina istraživanja ja sam ga vidio tek nekoliko puta! Ni drugi istraživaći nisu puno sretniji. Nitko nikad nije vidio jaguara u kratkom i brzom lovu iz zasjede, u parenju ili ženku sa mladim do 6 mjeseci!”
Budući da sam se spremao u divljinu, upitao sam ga i za mjere sigurnosti. “Nisam nikad čuo da je jaguar napao čovjeka!” rekao mi je Guido, ali me ipak i upozorio “no, ako se slučajno susretneš oči u oči sa zvjerkom, nikad nemoj bježati, čak kreni glasno prema njemu i lupaj dlanovima iznad glave!”

Sve je bilo spremno za polazak. Našao sam se sa starim prijateljem, don Ladijem, Uchupiamonasom, u njegovom selu San Jose, najvećem unutar parka Madidi. Smatrao sam ga najboljim poznavateljem džungle i najvještijim lovcem. On već pedesetak godina živi od džungle, lovi divljač, poznaje ljekovite i hranjive biljke, a posljednji je iz svog sela koji još uvijek hoda bos! Našli smo se u njegovom selu i dogovorili plan puta. Ići ćemo uzvodno uz rijeku Tuichi, a potom pješice preko brda do izvora rijeke Madidi. Tamo je već velika divljina u koju zadire, izračunali smo, maksimalno desetak ljudi godišnje. Rendžeri parka, poneka istraživačka ekipa i poneki lokalni lovac. Spuštati ćemo se niz rijeku tjedan dana, a potom, opet preko brda pokušati proći kroz nepoznat i težak teren do doline rijeke Enatahue, tamo gdje čovjek nikada ne zalazi. Cilj nam je bio doći u područje gdje životinje ne poznaju čovjeka, ne boje ga se i ne bježe od njega. Da je put ozbiljan i zahtjevan, uvidio sam kad je Ladi pozvao sina posljednjeg šamana Uchupiamonasa da nas blagoslovi lišćem koke i dimom crnog duhana.
Kad smo sutradan krenuli motornim čamcem uz Tuichi, do mjesta odakle ćemo nastaviti sami pješice, Ladi mi je pričao o njihovom posljednjem šamanu, tatahanani, koji je preminuo prije desetak godina ne prenjevši šamansku insigniju na nasljednika i time ponjevši sa sobom u grob tisućljetnu tradiciju plemenskog duhovnog znanja. “Teritorij džungle koji mi iskorištavamo proteže se dva-tri dana hoda od sela na sve strane.” objašnjavao mi je Ladi. “To nam je dovoljno za lov, sakupljanje divljih plodova i obrađivanje zemlje. Kako smo mi tu već stoljećima, divlje životinje su se navikle na nas. Jako rijetko bi netko vidio jaguara u tom krugu oko sela. A nakon što je tatahanana umro, mjesecima se jaguar pojavljivao oko sela. Svi su ga viđali, čak je dolazio na sam rub sela!” Nije mi znao objasniti zašto, ali je sigurno ustvrdio da je razlog tome šamanova povezanost sa duhom jaguara.
Hodali smo cijeli dan uz brdo i preko njega, dok nismo došli do izvora rijeke Madidi. Sljedili smo je i pratili njen razvoj od malog šumskog potočića do plitke rijeke sa širokim pješćanim i šljunčanim plažama. Postalo mi je jasno da se nalazim u ozbiljnoj divljini, jer smo viđali puno više životinja nego inače: tapire, srne, vidre, kapibare, nekoliko vrsta majmuna, velike kornjače… Izabrali smo srpanj za početak ekspedicije zato što tada počinje sušna sezona i također sezona kada kornjače odlažu jaja na obali rijeke i zakapaju ih u pijesak. Jaguar tada hoda uzduž rijeke lovi kornjače ili samo traži njihova jaja.
Viđali smo sve više i više tragova jaguara koji su potvrđivali tu priču. Ladi mi je rekao i da jaguar prepoznaje ljudske tragove, čak štoviše: “Jaguar iz naših tragova zna pročitati i bojimo li ga se ili ne. Ako se bojimo, sljedit će nas, a ako ne, neće!” Kasnije sam saznao da je to vjerovanje rasprostranjeno u cijeloj Amazoni.
Sakrili bismo kamp u šumi, a u zoru ne bismo palili vatru. Ja sam se penjao na strme riječne okuke sa dobrim pregledom riječne doline i čekao nekoliko sati da zvjerka izađe na rijeku. Nakon deset sati nastavili bismo hodati nizvodno, sve do kasnog popodneva, kada bih opet izabrao mjesto za čekanje do mraka. Iako su neki tragovi bili svježi svega dan-dva, a Ladi mi je tvrdio da jaguar ide gore-dolje uz obalu, viđao sam druge životinje ali ne i njega. Tokom dana, kad bismo hodali niz rijeku, noseči na leđima sve stvari za trotjednu avanturu, nismo očekivali sresti jaguara, ali je Ladi uvijek hodao prvi kako bi svojim sokolovim pogledom skenirao daljinu.
U jednom trenutku je stao i prestao disati. Digao je ruku u znak meni da stanem i istodobno njome provjerio smjer vjetra. Odmahnuo je glavom nezadovoljno, puše nizvodno! Ja sam načuljenih očiju gledao nizvodno ali ništa nisam vidio. Ladi me pozvao da legnemo na pod. Pogledao sam kroz teleobjektiv na fotoaparatu, koji sam uvijek imao spreman za ovakve slučajeve i ugledao ga! Jaguar! Iako je bilo već 11 sati, on je bio tu! Polako je, spuštene glave, napredovao u našem smjeru, korak po korak, uz obalu. Pratio sam ga punih pola minute i okinuo nekoliko fotografija, iako je bio predaleko. U jednom trenutku dignuo je glavu točno u našem smjeru, na tren spojio poglede s našima, okrenuo se i tek malo bržim korakom otišao u šumu. Bio sam uzbuđen i zadovoljan. Dobro je počelo!
Dana koji su usljedili nismo ga više viđali. Rijeka je postala dovoljno velika i duboka da izgradimo splav i nastavimo nizvodno odgurivajući se dugim štapovima o rječno dno. Dani su prolazili uvijek istim ritmom. Tišina i stopljenost s prirodom postali su sveprožimajući. Na put smo bili ponjeli svega 5 kilograma riže, jer smo znali da ćemo pecati i loviti. Budući da je riža nestajala sve brže, odlučili smo jesti isključivo ribu sve dok se nalazimo uz rijeku. A rijeka je bila bogata. Čim bi bacili udicu zagrizao bi mamori ili pintado, velike i iznimno ukusne ribe. Uvečer bi Ladi odsjekao komad bambusa, natrpao komade ribe u šupljinu, zatvorio lišćem i stavio u vatru. Kad bi bambus pocrnio riba je bila gotova. Isto bi se ponovilo ujutro. Tada bismo skuhali više ribe, pa ostatak ponjeli sa sobom kao ‘lanč-paket’, da ne stajemo i ne gubimo vrijeme tokom dana.
Nakon desetak dana, došao je trenutak da ostavimo splav i skrenemo u džunglu, u nepoznato, sami prokrčimo put nekih tridesetak kilometara preko ozbiljnih brda do rijeke Enatahue koja teče paralelno s našom Madidi. Proučili smo stare i nepotpune karte, ulovili nešto ribe za put i krenuli uz jedan potok. Već nekoliko sati hoda kasnije, sve se počelo mjenjati. Majmuni su luđački kreštali, spuštali se prema nama sa užasom u očima i gađali nas grančicama. Ptice su vrištale kao da nadolazi teška oluja, a velika divljač nije bježala od nas. Ušli smo u područje u kojem životinje nikad nisu vidjele čovjeka! Već prvu noć u kampu nas je posjetio mali tapir! Čak je i Ladi bio iznenađen, čovjek koji poznaje šumu kao svoj džep. “Lovio sam tapire stotine puta” rekao mi je začuđen “Oni su iznimno plahi, nikad im se nisam približio na manje od 15 metara! A ovaj je tu došao na par metara od nas, gledao nas i nije pobjegao! To je stvarno posebno!” smijao se, i on zadovoljan…
No, što smo dalje odmicali, to smo se više penjali u brdo sve dok nismo zadrijeli u zonu oblačne šume u kojoj kiša neprestano pada, a tlo je potpuno vlažno. Put je postao nemoguć. Nailazili bismo na strme litice od 30 metara koje nismo uspjevali ni popesti ni zaobići. Usjecali smo put mačetom kroz gusto šipražje, ali napredovali smo manje od dva kilometra dnevno. Sve rjeđe smo viđali životinje. Ladi, inače nepogrešiv lovac, nije uspio ništa uloviti jer nije ugledao ni čuo nijednu životinju. Ostali smo i bez riže. Gladan je bio nervozan, a ušli smo u period neutažive i stalno prisutne gladi.
Karte su se pokazale neprecizne i beskorisne pa nismo znali koliko će nam još trebati do rijeke Enataue. Znali smo da će tamo biti puno ribe i lagano za hodati. Znali smo da ćemo tamo vidjeti jaguare koji neće bježati od nas. Ali nismo znali koliko će nam još trebati do tamo.
Jedne noći mravi su nam izrezali i odnjeli veći dio mreže za komarce od šatora dok smo spavali u njemu. Nismo više imali štit protiv komaraca. Druge noći Ladi nije uspio niti zapaliti vatru. Sve je bilo potpuno natopljeno vodom. Ladi mi je rekao da je to prvi put u životu da nije uspio zapaliti vatru. Potpuno smo se slomili. Odlučili smo odustati, vratiti se nazad na Madidi i otploviti nizvodno… daleko… do prvog mjesta gdje nas čeka džip.
Povratak je bio dug, šutljiv i tužan. Car džungle počeo mi se pojavljivat u snovima. Nismo ga više vidjeli. Znao sam da bih ga bio vidio tamo… preko… tamo gdje nismo uspjeli doći. Tamo gdje nitko još nije otišao.