DOGON – U Zapadnoj Africi živi narod osebujnih običaja i mitologije

S ekspedicije u Maliju u travnju 2011.
Tekst
i fotografije: Davor Rostuhar
Objavljeno
u časopisu National Geographic Hrvatska u kolovozu 2011.


Dolazak na rub litice Bandiagare, doživljaj je koji se teško može opisati riječima ili fotografijom. Nakon dvije tisuće kilometara putovanja kroz tvrdoglavo ravnu savanu Zapadne Afrike, od obala Atlantika do srca države Mali, dolazak na rub litice čini se, kao dolazak na veliku prijelomnicu. Litica se proteže 200 kilometara u duljinu, a u dubinu se obrušava 200, 300, ponegdje i više od 500 metara, odakle se pustinjska ravnica ponovno proteže u beskraj. Cesta je ostala nekoliko kilometara iza nas, sa njom i struja i druge civilizacijske stečevine. Put nas je vodio pješice kroz uzak kanjon, strmo nizbrdo, u podnožje litice, gdje nas je dočekao novi prizor koji oduzima dah. Naslonjene na samo dno litice, savršeno kamuflirane u pejzaž, načičkale su se stotine, tisuće nastambi od blata i slame. Ušli smo u zemlju Dogona, vratili se u Afriku kakva je bila nekoć.

Narod Dogona koji uzduž i uokolo litice Bandiagare živi već stoljećima, svakom putniku raspiruje maštu. Smatra ih se jednim od posljednjih naroda u Zapadnoj Africi koji žive starinskim, tradicionalnim načinom života. Zna se da žive od zemlje i održavaju raskošnu animističku kulturu. Da često prakticiraju rituale koji otkrivaju duboku simboliku, da plešu sa mističnim maskama, njeguju slojevitu inicijaciju, prepričavaju drevne mitove… Piše se i raspravlja čak i o tome da poznaju astronomiju koja nerijetko zapanji i suvremene znanstvenike. Mi smo došli istražiti što je u svemu tome istina.

„Nema tu nikakve misterije!“ rekao nam je na samom početku našeg putovanja naš vodič i prevoditelj Madou Kone. „Zapamtite što vam kažem: osnovni motiv Dogona uvijek je bilo samo jedno: preživljavanje!“ 49-godišnji Madou Kone, dogonski je intelektualac odrastao i iniciran podno litice Bandiagare, a dodatno školovan u Londonu, gdje je živio dvije godine, studirao razvojne strategije i zarađivao kuhajući prijateljima afrička jela. Redovno je slao novac svojoj obitelji koja mu je toliko nedostajala da se naposljetku vratio pod afričko sunce, e da bi ga se obitelj odrekla jer je prekinuo siguran dotok toliko željene strane valute. Radio je potom kao konzultant okolišnih udruga i voditelj vladinih razvojnih projekata, a zadnjih desetak godina, otkako je u Maliju zaživio turizam, posvetio se puno unosnijem pozivu – vodiča. Putovanje kroz zemlju Dogona nezamislivo je bez dobro upućenog vodiča, ako se ne želi uvrijediti domaćine. Sva su njihova sela i putevi između njih prepuni svetih mjesta i fetiša neprepoznatljivih strancu. Njima se ne smije prići pa je svako kretanje kroz zemlju Dogona krivulja puna zaobilazaka. I stajanja. Od početka smo se upoznali i sa raširenim običajem dugog pozdravljanja. Svaki put kad bi netko prošao kraj nas, zastao bi i krenuo u dug proces ispitivanja Madua kako je, kako mu je djed, kako roditelji, kako braća, kako djeca, kako zdravlje, kako poslovi… Kad bi ispitivač jednom stao, pao je red na Madua da isto ispita njega. Bez obzira na realno stanje stvari, odgovor uvijek mora biti „Seo“ – „dobro“, zbog čega je „seo“ riječ koja najčešće odzvanja akustikom litice i zbog čega su susjedni narodi Dogone prozvali „Seo-ljudima“

Hodajući tako kroz prva sela podno litice, ono što nam je ponajprije upadalo u oči bile su neobične građevine sazidane u okomitoj, često i prevjesnoj stijeni litice i to ne samo na 10-20 metara iznad sela, nego ponekad i na visini od 100-200 metara! Stvorili su ih Telemi, narod koji je naseljavao liticu Bandiagare prije no što su ovdje doselili Dogoni u 14. stoljeću. Ne zna se kako su Telemi nestali, jesu li se asimilirali sa Dogonima, ili su ih ovi sve pobili, a ne zna se točno ni kako su se penjali po litici. „Dogoni vole reći da su Telemi mogli letjeti.“ smijao se Madou „ali vjerojatno su bili samo iznimno vješti penjači!“

Dogoni su došli do litice sa zapada današnjeg Malija, bježeći od ratničkih plemena Mossija i Songhaia koji su harali Zapadnom Afrikom, širili islam i porobljavali slabije narode. „Kad god su se stari Dogoni selili, tražili su sakriveno, zaštićeno mjesto, planine, litice ili korita rijeka, da se sklone s puta životinjama i ljudima.“ objasnio nam je Madou. „Najvažnija stvar kod biranja nove zemlje bila je prisutnost vode i kvaliteta tla koju su znali raspoznati prema raslinju.“

Skrovitog tla je pod liticom bilo vrlo malo pa su prve nastambe Dogoni gradili na stijenama kako bi svaki raspoloživi komadić zemlje iskoristili za kultiviranje prosa. Kad su se selili usred sušne sezone, u pronalaženju vode ponekad su im pomagale i „natprirodne“ sile. U selu Amani vidjeli smo neograđenu lokvu sa tridesetak krokodila kojima mještani svakodnevno žrtvuju kokoši. Objasnili su nam da su krokodili pokazali nepresušiv izvor vode njihovim precima koji su na tom mjestu osnovali selo, a iz znaka zahvalnosti mještani ih štuju i hrane već stoljećima, te žive u mirnom suživotu sa njima. Djeca bezbrižno trčkaraju uokolo lokve, a janjad se sama dolazi napojiti, ali krokodili, uvjeravali su nas, nikad nisu nikoga napali.

Dogoni su mirno živjeli u zaklonu litice, bez utjecaja vanjskog svijeta, sve do kraja 19. stoljeća kad su dopustili promicateljima islama da se nastane među njima. 1930 godine tu je došao i poznati francuski antropolog i afrikanist Marcel Griaule, koji je do svoje smrti 1956 godine sustavno proučavao kompleksnu kulturu. Nastupila su mirna vremena pa su Dogoni proširili svoja polja i na nezaštićeno tlo, a Griaule im je izgradio branu i uveo nove kulture poput siraka, luka, kikirikija i povrća. Unatoč tom napretku, uz globalno zatopljenje i dezertifikaciju kojom se velika Sahara širi sa sjevera, Dogonima je preživljavanje i dalje izazov, a u sušnim godinama često ih pogađa glad. Nedavno su počeli uzgajati i životinje poput goveda i ovaca, a u posljednjih nekoliko desetljeća otvorili su se i za islam i za turizam. Stoga arhaični krajolik dogonskih sela danas ponegdje otkriva i pokoju džamiju ili pak skromno prenočište za strance. No, i dalje tu nema cesta, struje, vodovoda niti signala za mobitel.

Većina turista dolazi ovamo između prosinca i veljače, kad je klima podnošljivija. Mi smo posjetili zemlju Dogona u vrućem travnju, nedugo pred kišnu sezonu, kad je zrak toliko topao da je nemoguće spavati u natkrivenoj prostoriji ili pješačiti usred dana. No, to je pakleno doba godine vrijeme svetkovina. Dogoni prakticiraju posebno raskošne, animističke festivale prigodom žetve ili sprovoda a najveći se festival obnove života, Sigui, događa svakih 60 godina. Posljednji je bio 1967. godine, a sljedeći je na redu 2027. Jedan od ciljeva našeg dvotjednog putovanja zemljom Dogona, bio je pronaći i dokumentirati autentičnu svetkovinu. Budući da ne postoji opći kalendar događanja, morali smo ići od sela do sela i raspitivati se.

U svakom selu slika svakodnevnog života bila je podjednaka. Žene rade većinu posla. Izjutra vade uskladišteno proso iz hambara sa šiljastim krovovima, te po cijele dane tucaju žitarice dugim batovima ili pak odlaze do dubokih bunara po vodu ili do dalekih šipražja po drvo za kuhinjsku vatru. Sav teret nose na glavama do kuća, a potom za najveće vrućine čuče uz vatru i kuhaju. Muškarci uglavnom sjede i odmaraju ili eventualno pletu košare od slame u debelom hladu „toguna“, središnjih struktura svakog sela namijenjenih isključivo muškarcima. Djeca velikih trbuha povazdan zaigrano trčkaraju uokolo, a kad bi nas vidjeli poletjeli bi prema nama i žicali nas poklon.

„Sve se mijenja“ jadikovao je Madou, rastjerujući djecu. „Prije je to bilo nedopustivo. Djeca se nikad ne smiju obratiti starijim Dogonima, ali strancima se usuđuju koješta zapovijedati. Novac je došao s turistima i pokvario ljude. A sa islamom je došao koncept individualizma. Prije je zajedništvo i međusobno pomaganje bilo najveća vrlina. Sada svatko gleda samo sebe i kako da što lakše dođe do novca.“

Dok smo jedne noći spavali u selu Ireli, cijele smo noći čuli pjesmu i lupanje. Ujutro nas je Madou dočekao sa informacijom da je upravo počela priprema za sprovod jednog utjecajnog starca koji je preminuo prije tri mjeseca. Kad stariji Dogon premine, drugi dan ga sahrane u neku od pećina u šupljikavoj litici ili u neku od starih građevina Telema. Tad počnu prikupljati proso za veliku sprovodnu svetkovinu koja se zove „danyi“, a cilj joj je otjerati dušu pokojnog iz sela na put u zagrobni život. Završna etapa sprovoda događa se godinama kasnije. Svakih 10 do 12 godina organizira se „dama“ kroz koju se posebnim ritualima svi preminuli od prethodne dame pridružuju kraljevstvu predaka. Od tada im se više ne pamte imena, nego ih se štuje zajedno sa čitavim panteonom duhova predaka.

Te su noći počele pripreme za danyi. Žene su cijelu noć pjevale i lupale proso kako bi od njega priredile pivo za svečanost koja treba početi 11 dana kasnije. Pošli smo sa Maduom do togune klana pokojnika gdje je okružen starcima sjedio njegov sin Amono Danjo. Nakon dugih pozdrava te izraza sućuti i učtivosti, Madou je pitao možemo li se vratiti nakon 11 dana i prisustvovati danyiju. „Ne dolazi u obzir!“ hladno nas je odbio Amono niti trenutka otkrivajući bilo kakvu emociju, te nam je okrenuo leđa u znak kraja rasprave.

Pomalo zatečeni, nastavili smo dalje od sela do sela, nadajući se da ćemo naići na neku drugu svetkovinu. Istovremeno smo tražili i „serija“ – visoko iniciranog starca. Inicijacija je kod Dogona, nešto poput školovanja. Svi dječaci prolaze osnovni stupanj u kojem bivaju obrezani i uvedeni u svijet muškog društva. Starci ih podučavaju osnovnim mitovima, vođenju obitelji te iskorištavanju biljaka u savani. Nekoć su nakon obrezivanja morali nekoliko tjedana provesti sami u šipražju te naći hranu i vodu. Danas takve grupice dječaka odjevenih u posebno ruho, radije borave uz puteve i ceste moleći pokoji zalogaj od prolaznika. Drugi, neobavezni stupanj jest uvod u društvo maski. Tu nauče kako žrtvovati precima, kako štovati fetiše i kako plesati s maskom. Nakon toga većina muškaraca se ženi i osniva obitelj. Saznali smo da danas inicijacija uglavnom tu staje. No, nekoć, tko je želio, mogao je nastaviti inicijaciju i cijeli život. Jedni su se inicirali za svojevrsne nadzornike okoliša koji su se potajno šuljali savanom i provjeravali da svi poštuju tabue, da ne beru krive biljke, ne love zabranjene životinje i ne uzimaju vodu sa zaštićenih izvora. Drugi mladići mogli su se specijalizirati u klasi penjača. Svako selo ima malu grupicu posebno istreniranih penjača koji se veru po litici kad treba sahraniti pokojnika.

Oni koji su s inicijacijom išli do kraja zovu se „seri“. Cijeli su se život podučavali i podvrgavali raznim kušnjama, a tek u starosti učili su tajni, obredni jezik „sigiso“ – navodni jezik univerzuma koji razumiju sva bića. Seriji su činili poseban krug oko hogona – duhovnog i političkog autoriteta svih Dogona. Postoji više tipova hogona. Nekad je to najstariji čovjek u svakom selu koji ne mora nužno biti visoko iniciran. On čuva nasljeđe i donosi odluke vezane za čitavu zajednicu, ali tek nakon što seriji dobro provijećaju o temi. Drugi vrhovni hogon u mjestu Arou smatra se hogonom svih Dogona i biran je znamenjem, direktno od vrhovnog božanstva Amme.

Devedesetogodišnjeg serija pronašli smo u mjestu Ideli u maloj kućici na rubu sela gdje živi u osami. Madou nam je objasnio da starijim ljudima, posebno serijima i hogonima, ne smijemo postavljati pitanja. To nam je bitno onemogućilo namjeru, ali srećom, nakon pola sata pozdravljanja i izraza učtivosti, seri je sam počeo pričati o onome što nas je zanimalo. Rekao je da je bio odmah do hogona Idelija, da je žrtvovao i raspoređivao meso koje će hogon jesti te pripravljao posebne lijekove za njega. „Otkad je taj hogon umro, više nikog nisam čuo pričati na sigisu!“ rekao je zagonetni starac „Islam je promijenio stvari“. Pokušali smo ga ipak pitati neke stvari o mitovima, duhovnom životu Dogona i astronomiji, ali je umjesto odgovora pričao ono što je njemu bilo po volji. „Ne možete ispitivati serija o znanju koje je rezervirano samo za inicirane. On vam to nikad neće reći!“ objasnio nam je kasnije Madou.

Nakon 15 godina provedenih s Dogonima, Marcel Griaule je 1946 godine iniciran, te ga je seri Ogotemmeli uputio u tajno znanje. Ono što je Griaule potom objavio prodrmalo je znanstveni svijet. Zapisao je da Dogoni poznaju detalje iz svemira nevidljive prostom oku. Znali su za Saturnove prstene, Jupiterove satelite, okretanje planeta oko sunca eliptičnim putanjama… No centralno mjesto u njihovoj mitologiji ima zvijezda Sirius i njena dva mala pratitelja. Jedan od pratitelja je malena zvijezda koju su astronomi jedva uspjeli zamijetiti teleskopom, a drugi je planet još uvijek nevidljiv znanosti. Dogonske legende pričaju o tome, tvrdio je Griaule, kako su s tog planeta na zemlju sišla amfibijska bića Nommo.

Znanstvenici oštro kritiziraju te tvrdnje kao neutemeljene, a najglasniji među njima je nizozemski antropolog Walter van Beek, koji je također iscrpno proučavao Dogone. On tvrdi da Dogoni poznaju zvijezdu „sigi tolo“ za koju je Griaule mislio da je Sirius, ali se potpuno razilaze oko toga na koju se zvijezdu to ime odnosi. Svi se, pak slažu, tvrdi van Beek, da su o toj zvijezdi naučili od samog Griaulea. Je li Griaule uspio doznati posebno dogonsko znanje jer je i sam bio iniciran ili je sve sam konfabulirao, ostaje tema o kojoj znanstvenici raspravljaju i pola stoljeća nakon Griaulove smrti. U međuvremenu, inicijacija postaje sve kraća, sigiso se sve manje prenosi, a seriji jedan po jedan umiru, pa ako ezoterijsko dogonsko znanje doista i postoji, ono nestaje istim ritmom kojim islam nadomješta animizam.

Dogoni su se dugo opirali islamu, koji im navire već stoljećima, a posljednjih desetljeća napokon su popustili i počeli prihvaćati najrasprostranjeniju religiju Zapadne Afrike. Prije 20 godina kad je NG zadnji puta pisao o njima, od tristotinjak tisuća Dogona službeno ih je 35% prešlo na islam. Danas ih je 80%, dok se 2% izjašnjava kršćanima. U Yendoumi, mjestu koje je ponajduže odolijevalo islamu, pričali smo o tome sa Moussom Abalom, 38-godišnjim islamskim vjeroučiteljem. „Ljudi prelaze na islam jer se žele riješiti otrova“ rekao nam je. „Kad prolaziš drugi stupanj inicijacije i ulaziš u masku, daju ti da jedeš fetiš. To je zapravo otrov pripravljen od raznih bilja i snažnih psećih sastojaka. To ti daje nove uvide, ali te i drži vezanim za grupu. Otrov raste u tebi i održava se novim ritualima. Život u tradicionalnom društvu je skladan, ali i obvezujuć! Podložan si zajednici i nemaš slobodnu volju. Nemaš izbora! Tradicija je teška i bazira se na strahu. Veže ljude za fetiše toliko da se razbole i umru ako se maknu od toga. Islam oslobađa od tih okova!“

Islam je donio slobodu, a turizam novac, rekli su nam brojni „moderni“ Dogoni. Život koji im je oduvijek bio težak, na rubu opstanka, u posljednje je vrijeme Dogonima ponudio nove mogućnosti. Interes Zapada za pomaganje siromašnoj Africi, donio im je priljev dotad neviđenih sredstava. „Izgradili smo brane da možemo navodnjavati polja, kopamo bunare da olakšamo život našim zajednicama, izgradili smo cestu od Sanghe do Bananija, a planiramo dovesti struju preko solarnih ploča.“ pohvalio nam se Mombalu Dolo iz Bonga, jedan od pionira implementiranja francuskog koncepta „commerce equitable“ u svojoj zemlji. Dogonska umjetnost smatra se jednom od najrazvijenijih afričkih umjetnosti te je visoko cijenjena u svijetu. Nekoliko grupa Dogona proizvodi stilizirane rezbarije i lončarije te ih uz pomoć francuskih posrednika prodaje na tržištima bogatih zemalja, a profit ulažu u razvoj zajednice.

„Doduše, ponekoga novac iskvari.“ priznao je Mombalu Dolo. „Primjerice, voditelj lončarskog kolektiva iz Amanija, čiji se proizvodi po visokim cijenama prodaju u Velikoj Britaniji, ništa nije uložio u svoju zajednicu, ali je zato, bez pardona, sebi izgradio modernu kuću sa solarnom strujom i satelitskom televizijom!“

Srećom, ima i pozitivnih primjera upliva donacija sa zapada među Dogone. U selu Ibi posjetili smo voditelja mjesne udruge za suzbijanje ženskog obrezivanja. Brutalan običaj široko rasprostranjen po Africi dio je stoljetne tradicije Dogona. Vjeruju da djeca dolaze na svijet neutralnog spola: dječaci postaju muškarci tek kad im se odstrani „ženski dio“ – prepucij, a djevojčice postaju žene tek kad im se odstrani „muški dio“ – klitoris. „Tradicija nije uvijek dobra. Nekad ima i lošu stranu“ rekao nam je Menidiou Kodio, pripadnik kaste kovača čije su žene oduvijek bile zadužene za izvođenje obrezivanja. Sagledao je taj običaj u negativnom svijetlu nakon što su ga turisti upoznali sa problemom. Naučio je da djevojčice pritom činu često obole od infekcija ili zaraza, a nerijetko i podlegnu krvarenju. Kad je još k tome pronašao nož kojim se obrezivanje u njegovom selu vrši već generacijama, odlučio se za akciju „Prvo sam zabranio to u svojoj obitelji, a onda sam uz pomoć supruge počeo promicati zaustavljanje obrezivanja kroz razgovor, pjesme i crteže. Prije tri godine svi u selu Ibi su obećali da će prestati s tom praksom. Ali da to zaista i bude tako, svi su se morali zakleti na fetišu. Sad je to sigurno, pa isto pokušavamo napraviti i u drugim selima!“

Dogoni imaju neobičan i proturječan stav o djeci. Imaju ih mnogo jer većina ne preživi prve godine života. Iako tradicionalno drže da zemlja ne pripada njima nego njihovoj djeci, Dogoni misle da „djeca nisu važna, niti se treba oko njih previše brinuti“ rekao nam je Menidiou. „Jedu nakon odraslih, ako štogod preostane. Onaj tko preživi, zaslužuje poštovanje. Zato starci zaslužuju najveće poštovanje – jer su uspjeli preživjeti sve životne nedaće! Umijeće preživljavanja u ovim surovim uvjetima je najveća vrlina Dogona!“

Otišli smo i do najcjenjenijeg starca među Dogonima, vrhovnog hogona Aroua. Put do hrama u kojem živi vodio je uzbrdo uz liticu, na skrovito mjesto kojim vlada neobičan mir. Cvrkut ptica, lagani povjetarac i debeli hlad stijena i baobaba caruju tim duhovnim prijestoljem Dogona. Njegova je kuća-hram građena od blata posebnim stilom, a jedini bareljef na njoj prikazuje mitsku zmiju Lébé, u koju se pretvorio prvi smrtni predak nakon što je prekršio tabu i lišio čovječanstvo dara besmrtnosti. Hogon ovdje živi sam, a njegova obitelj obitava u susjednoj pećini. Dvije žene dočekale su nas na ulazu u njegovu domenu, zamolile nas da se izujemo te otpratile u dvorište. Hogon je nastupio teatralno. Obučen u tradicionalne indigo halje, sa statusnom ogrlicom oko vrata , bosim je nogama odrješito ukoračao u dvorište. Madou nam je dao upute da se ne rukujemo s njim, niti da mu postavljamo pitanja. Krenuo je u iscrpne „seo“ pozdrave koji su potrajali pola sata. Potom je hogon krenuo u svoj monolog, koji nam je Madou potiho prevodio. „Svi smo mi isti, bijeli i crni, isti su nam preci. Ništa na svijetu ne traje vječno. Sve se mijenja. Ali Dogoni će preživjeti.“ Pričao je o Dogonima, o sebi, o tome kako ga je posebna sudbina hogona dopala voljom Amme, vrhovnog božanstva. „Sve što je Amma napravio bilo je dobro. Ali kad je čovjek počeo utjecati na svijet, nastali su problemi. Dogoni su živjeli dobro, ali ljudi izvana su došli i na silu uništili to što nam je Ama dao.“ Pričao je o tome kako je sve krenulo po zlu kad su tradicionalan novac – školjke – zamijenile francuske kovanice te kad se islam počeo širiti među Dogonima. Pričao je o svemu onome što smo ga i sami zapravo htjeli pitati. „Zbog islama nema više poštovanja prema starijima i tradiciji. Prije smo svi bili zajedno i sve je bilo u redu. Sada je nastupio kaos. Nitko više ne ide putem inicijacije, sve samo zanima novac. Sve je manje iniciranih, sve je manje maski. Kada nastupi vrijeme sljedećeg Siguija vjerojatno više neće biti dovoljno ljudi da ga izvedu. To je svetkovina obnove života. To je svetkovina svih Dogona. Ako nisu svi uključeni, neće biti ni Siguija. No, hogona će uvijek biti! Što god se bude dogodilo, hogon će uvijek i zauvijek biti ovdje. Na jednom svetom mjestu u našoj zemlji ima fetiš koji neće dopustiti da Dogoni nestanu. Sve smo dosad preživjeli, pa ćemo preživjeti i ovo tužno doba!“

Naše se putovanje bližilo kraju. Prehodali smo 130 kilometara kroz desetke sela uzduž litice, ali, osim što smo dva put promašili svetkovinu za dan, nigdje nismo naišli na konkretne planove za neku drugu. Stoga smo se odlučili na samom kraju vratiti u Ireli i probati ponovno popričati sa Amonom Dunjom, sinom pokojnika kojem se imao upriličiti danyi. Na naše iznenađenje, ovaj put nas je dočekao sa oduševljenjem. „Vi ste se vratili! Pa to je Božja volja!“ Dopustio nam je da prisustvujemo svetkovini i štoviše, da budemo njegovi posebni gosti. Budući da je Madou morao otputovati u Bamako, Amono je zadužio svog mlađeg rođaka Hamidoua da se brine za nas i da nam sve objasni.

Simpatičan tridesetogodišnji mladić otac je troje djece. Ne zna pisati ni čitati, ali radi kao pomoćnik u jednom prenočištu za strance gdje je usput naučio osnove francuskog jezika na kojem smo se sporazumijevali. Izjasnio se kao musliman, ali nakon što sam ga ispitao neka osnovna pitanja o islamu, uvidio sam da nema odgovore. Priznao je da ne zna moliti te da nikad ne ide u džamiju, koja je ionako prazna čak i petkom. S druge strane, vrlo dobro zna gdje je koji fetiš. Pratio nas je u stopu i uzbuđeno usmjeravao da krivo ne stanemo dok smo se probijali kroz strme puteve Irelija. Kad smo prve noći morali proći uskom policom po samoj litici, desetak metara iznad krovova prvih kuća, mrtav-ozbiljan nas je zamolio da ugasimo svjetiljke zbog blizine grobova predaka.

Sljedećeg jutra bubnjevi su se oglasili u zoru čime je otpočela svetkovina. Cijeli dan do kuće pokojnika pristizali su svečano odjeveni gosti i donosili darove. Muškarci-lovci su redom preko ramena nosili ručno izrađene puške kremenjače. Kad su se poslijepodne bubnjevi oglasili treći put, svi su se muškarci poredali u defile i krenuli prema jednom utabanom trgu u samom podnožju litice. Tu su jedan po jedan zapucali u zrak. Svaki je pucanj odjeknuo kao eksplozija te lovca prekrio oblakom dima. Neke su se žene ponekad osvrtale prema litici kao da se boje da će se od silne buke odlomiti na njih. Nakon pucnjave svi su se povukli kućama, a mi smo otišli do kuće pokojnika. Uz sve važne uzvanike Amono Danjo je pozvao nas da sjednemo pored njega i ponudio nam najbolje komade pečenog mesa te pivo od prosa. Svi su jeli, pili i pričali, a ozračje je općenito bilo veselo. „Danyi je sretno vrijeme.“ rekao nam je Amono uz prijevod Hamidoua „Moj će otac napokon krenuti prema kraljevstvu predaka!“

Te se noći svečanost odvijala na dva mjesta. Javni dio bio je na trgu, gdje su muškarci plesali sa bakljama, a žene se zibale na ritmove udaraljki koje su podizale atmosferu. Privatni dio svečanosti zbivao se u pokojnikovoj kući, a odnosio se na njegovu užu rodbinu. Jedan je čovjek cijelu noć pjevao epove o pokojniku. Počeo je sa dolaskom Dogona na litice Bandiagare pa razgranao stablo sve do rođenja pokojnika, a potom naširoko, hiperbolično raspredao o slavnim djelima i sitnim detaljima iz pokojnikova života. Neki su pozorno slušali monotonu recitaciju, a drugi su, jedan po jedan, padali u san.

Ujutro nas je snažno prodrmao Hamidou, koji je nakon što smo mi zaspali, proveo cijelu noć na trgu. „Požurite, penju se!“. Poskočili smo i krenuli za njim do same litice. „Amanuov otac bio je penjač“, rekao nam je Hamidou, što je značilo da je spadao u posebno inicirano bratstvo specijalizirano za penjanje po litici u svrhu sahranjivanja preminulih. „Njemu u čast, drugi će penjači sad pokazati svoje vještine!“

Tankim dugačkim štapom prebacili su uže od vlakana baobaba preko jedne grane davno zazidane u liticu. „Tu su granu postavili Telemi“ objasnio nam je Hamidou, a kad smo vidjeli vješte mladiće kako se uspinju liticom, postalo nam je jasno i kako su Telemi nekoć u tome uspijevali. Penjači su se vrtjeli na užadima, maločas se penjali samo rukama, a maločas zaglavili noge tako da slobodnih ruku vise naglavce sa velikih visina. Svjetina okupljena u podnožju pratila je vratolomije uzdasima čuđenja i odobravanja.

Potom su se svi prebacili na samo dno sela gdje se iščekivala žrtvena krava. U mnoštvu smo vidjeli i jednog bijelca pa smo mu prišli. Saznali smo da je sjedobradi starčić katolički misionar porijeklom iz Njemačke, koji već 25 godina živi u regionalnom središtu Sevaré. Pitali smo brata Wilfrieda što on misli o pitanjima religijskog opredjeljenja Dogona. „Službeno je 80% muslimana, 2% kršćana, ali po mom mišljenju, svi su oni animisti!“ rekao nam je. „Puno je navodnih muslimana jer je lakše postati muslimanom nego kršćaninom. Samo se trebaš izjasniti i uzeti islamsko ime. Nemaju pojma što piše u Kur’anu. Sponzori iz Arabije izgrade džamiju u selu i kažu da su spasili selo od nevjerništva. A to što nitko ne ide u džamiju niti razumije pitanja vjere, baš ih briga.“

Netko je doveo najveću i najdeblju kravu, a neispavana, opijena svjetina se okupila oko nje, zavezala je i rukama odnijela kilometar uzbrdo do trga, uz vrisku žena i pucnjavu lovaca. Tamo su žrtvovali kravu i narednih par sati razgovarali o tome kome ide koji komad mesa, a potom je još nekoliko sati trajalo trančiranje i raspodjela. Meso se davalo po simbolici a ne po ukusu. Svi su prisutni morali sudjelovati u svetom obroku. Svaki je klan dobio svoj dio, a starješine su dobili iznutrice. Užoj obitelji pokojnika pripali su glava i papci. Nakon dugotrajnog obreda i ručka koji je protekao u svečanoj tišini, predvečer su se opet svi okupili na trgu. U sredini trga bila je postavljena hrpica fetiš kamenja, na kojoj je bila odjeća od pokojnika koju je netko donio iz groba. Najbolji pokojnikov prijatelj plesao je na tom humku, a ostali muškarci su zaplesali kao jedan uz hipnotičke ritmove udaraljki i čestu pucnjavu kremenjača. Žene su se ritmički zibale sa strane i udarale nogama u tlo, a prašina se dizala visoko u zrak. Pivo od prosa neprestano je kružilo ukrug u širokim posudama od tikvi. Hamidou je već bio vidno pripit. Atmosfera ga je posve ponijela. Energično je plesao u mjestu. Sve češće je punio svoju kremenjaču barutom i pucao u vis, a nerijetko mu se omakao i snažan krik. Vuklo ga je da se pridruži plesačima, ali je istovremeno pokorno izvršavao dodijeljenu mu dužnost brige za nas.

I onda odjednom, kad je sunce već debelo zašlo iza litice, bubnjevi su glasnije zasvirali, svjetina se stala razmicati, djeca bježati, a žene okretati pogled. Na scenu su stupile maske. Hamidou me čvrsto uhvatio za nadlakticu, a u očima sam mu na tren iščitao zaprepaštenje i strah. Maske su otplesale svoj ples nevjerojatnom pokretljivošću i silinom. Na njihovom vrhu stajale su razgranate strukture, koje simboliziraju samog vrhovnog boga Ammu – jedinstvo neba i zemlje: dva kraka ispružena prema nebu i dva uperena u zemlju. Maske su se maločas pružale u vis prema nebu, a maločas su rovale po podu i dizale prašinu u zrak, zatvarajući tako pokret punog kruga. Kako su iznenadno došli, tako su iznenadno i otišli nakon svega nekoliko minuta. Potjerali su duh pokojnika iz sela i poslali ga na dalek put do kraljevstva predaka, objasnio mi je Hamidou kad se napokon pribrao sat kasnije. Svetkovina je završila, svjetina se razišla s trga, a još jedna noć pala je nad zemlju Dogona.

Jedan od posljednjih ljudi koji je ostao na trgu bio je fino dotjerani mladić Tige Dolo. Rekao je da studira medicinu u Bamaku, te da se vratio na svečanost jer mu je pokojnik bio daleki rođak. Vrlo brzo naše se časkanje pretvorilo u ozbiljan razgovor. Zapanjila me njegova obrazovanost i racionalnost. Pitao sam ga za vjeroispovijest. „Ne znam, nisam se još odlučio“ objasnio mi je na moje iznenađenje. „Želim dobro razmisliti o svemu. Prošao sam prvi stupanj inicijacije, a starješine su mi rekli da mogu nastaviti dalje kad ću imati 25 godina. Proučavam islam, sviđa mi se kršćanstvo. Ali s 25 godina saznati ću neke tajne, pa ću onda odlučiti.“ Pitao sam ga posjeduju li Dogoni zaista neka tajna znanja koja ne žele podijeliti s drugima ili je to sve samo misterija. „Ne znam“, nasmijao se „ali uskoro ću saznati!“