YALI – Kulturna promjena jednog papuanskog plemena

zapadna_papua_yali

S ekspedicije u Zapadnoj Papui u svibnju 2008.

Zahvala sponzoru Carin, d.o.o. koje je omogućilo ovu ekspediciju!

Tekst i fotografije: Davor Rostuhar
Objavljeno u časopisu Meridijani u prosincu 2008.

Trebalo nam je tjedan dana i stotinu teških kilometara planine i džungle, da dođemo do teritorija pigmejskog plemena Yali – jednog od najtradicionalnijih u planinskom masivu Zapadne Papue, koja pripada Indoneziji. Krenuli smo iz Wamene, jedinog civiliziranog mjesta u tom tisuću kilometara dugačkom planinskom lancu. Opskrbili smo se hranom za tri tjedna, pronašli osmoricu lokalnih nosača i krenuli na dug put. Osim mog američkog suputnika Kevina, u ekspediciji je još bio i Mađar Laszlo, prevoditelj s indonezijskog na engleski.

Put je bio prekrasan, sljedio je strme planinske grebene, prolazio kroz guste džungle, prelazio divlje nabujale rijeke na visećim mostovima i prolazio kroz zabačena tradicionalna sela do kojih je jedini put pješice. No, put je sa sobom donio i nedaće. Već drugi dan jedna mi je tenisica upala u vatru kad sam je preko noći pokušao osušiti. Drugog para nisam imao, pa mi je jedina mogućnost bila nastaviti dalje u izgorenoj tenisici bez pete. Moj suputnik Kevin patio je od teških grčeva u stopalu, a svi smo bili promrzli, pokisli i umorni od napornog hoda. No, atmosfera u grupi ipak je uvijek bila dobra i vesela.
Osmi dan hodanja, nakon što smo rano ujutro prešli posljednji prijevoj na 3600 m nadmorske visine, spustili smo se u zemlju plemena Yali. Zatekao nas je čaroban prizor. Planine su se strmo obrušavale u nabujale rijeke u dnu dolina, a sve su im stijene bile obrasle u zelenilo, u vrtove i šume. Naborale su se toliko da su se oštri grebeni dinamično izmjenjivali, a vječni oblaci razbijali o njih i sakupljali se na njima. Prekrasna sela od kružnih kuća i travnatih krovova smjestila su se na vrhovima grebena, a magične izmaglice koje su se oko njih obavijale davale su cijelom krajoliku zaista bajkovit prizor.
No, već tu, izdaleka, primjetili smo i metalne krovove koji su naprasito odbijali sunčevu svijetlost i nikako se nisu uklapali u sliku. Laszlo, koji je ovaj kraj posjetio i jednom prije desetak godina, ustvrdio je: “Prošli puta s ovog mjesta, mogao sam izbrojati možda dva-tri metalna krova, sada ih je već desetak!”
Pedeset godina ranije sigurno nije bilo ni jednog metalnog krova. Svijet tada nije znao za Yali pleme, niti je ono znalo za svijet. Prvi bijelci koji su spojili ta dva svijeta bili su njemački misionari Vriend i Zölner. Kad su oni tu prvi put došli 1961. godine zatekli su bitno drugačiju situaciju. 10 000 Yalija živjelo je u stotinjak zaselaka smještenih u četiri glavne doline. Uzgajali su svinje, lovili klokane penjaše lukom i strijelom i sadili krumpir. Međusobno su ratovali, a ponekad su prakticirali kanibalizam nad utjecajnijim žrtvama među neprijateljima. Žene su se oblačile samo u travnate suknje i nakit od školjaka i perja, a muškarce je krasilo vrlo neobično odjelo: genitalije su im bile pokrivene dugačkim suhim tikvicama, a oko struka su nosili stotinjak obruča od trske. Nosna hrskavica bila im je probušena a kroz nju su nosili kljovu od divlje svinje. Kroz rupe na ušnim resicama ponekad su nosili debele bambusove štapiće. Nitko ne zna odakle im tako čudna nošnja, ali neki pretpostavljaju da ima veze sa premordijalom svinjom, mitskim bićem od kojeg su Yali vjerovali da su bili nastali. Svinja im je bila najsvetija životinja, njena se mast koristila u najvažnijim animističkim ritualima. Svinje su kao i djeca spavale sa ženama u kućama, a odrasli, inicirani muškarci, živjeli su zajedno u velikim muškim kućama. Iako nije postojala instanca vlasti ili poglavice, sve su se bitne odluke donosile unutar muških kuća.
Kako smo provodili prvih nekoliko dana u raznim Yali selima i pričali sa mnogim mještanima mogli smo uvidjeti koje su se stvari promjenile od prvog kontakta sa vanjskim svijetom a koje su ostale iste. Yali su relativno brzo prihvatili novi svjetonazor i novu religiju – kršćanstvo. Još ’69 godine starješine su odlučile raskinuti sa starim svjetonazorom pa su spalili sve svete objekte. Institucije vrača i tradicionalnog lječnika su nestale, a zamijenila ih je moderna medicina koju su provodili misionari. Ljudi su malo po malo prihvatili zapadnu odjeću, ali još uvijek se posvuda dalo vidjeti podosta ljudi u tradicionalnoj nošnji, posebno žena. Indonezijska vlada i misionari u mnogim su selima izgradili dašćare s metalnim krovovima, ali te građevine služe samo kao škole ili crkve. Ljudi i dalje spavaju u tradicionalnim kućama zbog jednostavnog razloga – vatre! Na vatri kuhaju i vatra ih grije u hladnim noćima, a metalni krovovi ne propuštaju dim poput kuća sa travnatim krovovima.
Sa praksom međusobnog ratovanja, kao i povremenog kanibalizma, odavno su završili. No, po pitanju socijalnog ustroja i ekonomije gotovo se ništa nije promijenilo. Obiteljske veze, klanovi i egzogamna ugovorena ženidba nisu se nimalo promijenili kao ni autarkično, samodostatno gospodarstvo – uzgoj svinja i obrađivanje polja. Nigdje u zemlji Yali nema još struje, televizije, cesta i motornih vozila niti dućana. Novac su prihvatili, ali teško ga je zaraditi i nemaju ga gdje potrošiti. Svi i dalje međusobno komuniciraju na Yali jeziku, ali većina ih je već naučila i indonezijski. Gotovo polovica djece pohađa nekoliko razreda osnovne škole, a iznimno su rijetki oni koji su stekli više obrazovanje.
Jedan od najobrazovanijih Yalija je Hans Kabak, učitelj u školi u Agguruku, glavnom naselju među Yalima. On je čak završio studij antropologije u glavnom gradu Zapadne Papue – Jayapuri. Objasnio mi je da u dolini Angguruka manje od polovice djece pohađa školu, a u drugim dolinama, puno manje. “Učimo ih pet predmeta: matematiku, indonezijski, državnu ideologiju, prirodne znanosti i društvene znanosti” objasnio mi je prof. Kabak “Postoji 6 razreda osnovne škole, a prošle godine smo pokrenuli i tri razreda srednje škole. Zasad imamo 14 učenika na prvoj godini, a druge dvije tek moramo pripremiti!”
On je jedini Yali koji mi je rekao da je svjestan bogatstva njihove kulture i važnosti da ga sačuvaju. “Sve staro što smo napustili, spalili smo, zakopali i zaboravili” rekao mi je “Kad i ovih dvadesetak posto Yalija koji još uvijek nose tradicionalnu nošnju, prestane nositi istu, novi naraštaji vjerojatno neće imati pojma kako je ona uopće izgledala!”
Čak niti prof. Kabak, koji je studirao antropologiju, ne poznaje mitologiju vlastitog naroda koja je prije manje od pola stoljeća bila snažna i općeprihvaćena. Gdje god smo išli tražio sam stare ljude koji bi se možda još sjećali tih priča. Svaku večer spavali smo u muškoj kući te uvečer uz vatru pričali s muškarcima uz pomoć Laszla, našeg prevoditelja. Čak ni oni najstariji nisu se sjećali nekadašnjih mitova, ali Marten Puso ipak nam je ispričao zanimljivu priču. Stari pedesetgodišnjak bio je još beba kojoj je otac nedavno bio izgubio život u plemenskom ratu, kad su prvi misionari došli u Angguruk. Jedan od njih posvojio ga je kako bi mu pomogao da odraste. Iako je među prvima dobio strano ime, školsko obrazovanje i naučio indonezijski jezik, misionari ga nisu sprečavali da sudjeluje u još živim obredima Yali kulture. Tako da nam je pričao o svetom ritualu inicijacije koji je ujedno i jedno od njegovih najranijih sjećanja.
“Kad sam bio još jako malen…” započeo je priču simpatični čovječuljak koji je možda najmodernije obučen od svih Yalija koje smo vidjeli, ali ipak ga odaje velika rupa kroz nos koja je nekoć nosila kljovu divlje svinje “ujak me odveo od majke i rekao da nikad više neću piti majčino mlijeko. Tamo su bili i drugi dječaci poput mene. Starci su nas hranili svinjetinom, znojili nas ispred vatre i brisali nam lice nekim listovima. Lupali su nas po čelu i izvikivali imena nekih duhova. Ujaci su nas podučavali zakonima i govorili što smijemo a što ne.”
“U drugom tjednu izolacije počeli su nas izgladnjivati, a potom mamiti svježe ispečenom svinjetinom. Nismo smjeli pokleknuti i pojesti servirano meso! To je bio test izdržljivosti. Ako možemo odoljeti iskušenju bit ćemo dobri ratnici, rekli su nam, ako pak ne možemo, umrijet ćemo u ratu, pasti u rijeku niz padinu ili se strovaliti niz strmu liticu!”
“Poslije su nas odveli u šumu i učili koja je koja biljka, životinja, drvo, što čemu služi… Mjesec dana smo spavali na zimi u šumi, bez krova nad glavom, pa smo zapalili veliku vatru i stiskali se ispred nje. Cijelu noć pjevali smo nove svete pjesme koje smo naučili, da se održimo budnima.” Stari je odjednom zašutio, stisnuo se bliže vatri, progutao slinu, a potom počeo pjevati:

“Homok, hilisan, suno hiyi
Amunggan kat liso
Werehapini seleriyek nangginig
Sibik, kiyangbo…”

Neki stariji mušarci u kući očito su se sječali pjesme pa su mu se pridružili. Nismo ih htjeli ometati s novim pitanjima, pa smo samo uživali u pjesmi koja je potrajala dugo u noć i dugo nakon što smo utonuli u san.
Sljedeće jutro u Angguruku probudila nas je neobična buka. Posvemašnji spokoj i tišinu prekinulo je nešto nalik gromoglasnom zvuku motora. Izašli smo van iz muške kuće i vidjeli da svuda oko nas ljudi trče u jednom smjeru. Pratili smo ih dok nismo došli do piste gdje je upravo sletio mali misionarski avion oko kojeg se okupilo stotinjak znatiželjnika. Australac Syd Johnson, pilot aviona objasnio nam je kako su mu javili radiom da se tu nalazi nekoliko teško bolesnih ljudi. Došao ih je povesti do bolnice u Wameni. Nekoliko misionarskih pilota iz Wamene tako svakodnevno leti po cijelom planinskom lancu i svim udaljenim selima do kojih se može doći isključivo avionom – ako uopće postoji pista. No do Angguruka stignu možda jednom tjedno. Osim potrebitih lokalnih putnika prevoze i školske profesore ili doktore, građevni materijal, potrepštine za crkvu, a ponekad i političare. Pilot Syd rekao nam je kako upravo sutradan moraju prevesti nekog lokalnog političara do sela Nisikni, desetak kilometara južno od Angguruka gdje otvara novoizgrađenu pistu. Prije nego što je ušao u avion da odleti dalje, rekao nam je da se zapravo raduje tome, jer se ne otvaraju nove piste svaki dan u Papui, a upravo u zemlji Yalija gdje je krajolik iznimno strm i ‘špičast’, gradnja piste pravi je inženjerski poduhvat!
Kad su propeleri zabrujali, Syd je otpeljao avion na vrh piste u Anggoruku koja je uklesana u padinu. Zaletio se svom brzinom nizbrdo po travnatoj pisti dugoj tek dvjestotinjak metara i u zadnji čas prije nego se kraj piste obrušavao u provaliju, poletio i vinuo se u nebesa. Odmah smo se zaputili u Nisikni!
Lijepim pješačkim putem koji je potrajao više sati sretali smo i druge Yalije koji su se zaputili u Nisikni, a među njima i profesora Hansa Kabaka od kojeg smo saznali malo detaljniju priču. Naime, zemlja Yali sa zemljom još nekoliko drugih plemena nalazi se u sklopu županije Yahukimo. Budući da ne postoje institucije i organi vlasti, Indonezijska vlada sav novac za razvoj daje županu. Čelnici svih papuanskih županija, naravno, taj novac pospremaju sebi u džep. Zbog maksimalno izražene korupcije, Zapadna Papua je i dalje iznimno nerazvijena zemlja. Međutim, prije godinu dana na čelo Yahukimo županije dospio je jedan Yali kojemu je, čini se, više stalo do dobrobiti njegovog naroda, nego do vlastitog bogaćenja.
Ones Pahabol doletio je u Nisikni u velikom stilu. Tri aviona prenjela su njega, njegove birokrate i prateće novinare, fotelje, razglas, coca colu i kolačiće i veliku količinu novca. Na jednom kraju nove travnate piste postavili su pozornicu u kojoj su glavešine sjedile u foteljama, a oko njih se okupio sav Yali puk iz okolnih sela.

Ones Pahabol toliko se udebljao da po ničemu ne sliči malim i žgoljavim Yalima, ali pričao im je na njihovom jeziku. Hans Kabak pomogao nam je prevesti s Yalia na indonezijski, a Laszlo s indonezijskog na engleski. “Kad smo prije godinu dana započeli ovaj projekt, malo tko nam je vjerovao” strastveno se derao u mikrofon punašni gospodni “Ali evo, pista je gotova i otvorena za promet!” Jedan od papuanskih novinara okrenuo se prema nama, jedinim bijelcima tamo, i rekao nam na engleskom. “Da, ali koji promet? I dalje su jedine aviokompanije misonarske pa ako ovdje sleti avion jednom mjesečno, i to je već dobro!”
Nakon duge govorancije, Ones Pahabol najavio je i otvaranje prvog dućana. Drvnara sa metalnim krovom koju su za tu priliku izgradili napunila se namirnicama pristiglim avionom. Na pretrpanim policama mogla se naći riža, instant rezanci, ulje, riblje konzerve, sol, šečer i duhan. Nakon što je otvorio dućan i izrekao klasičnu količinu govorancije, Ones Pahabol otvorio je pučku feštu. Na vatri su se pekle svinje i krumpiri, a mještani Nisiknija su uzvratili tradicionalnom pjesmom i plesom. Kad su se svi najeli, Ones Pahabol svečano se doteturao do mikrofona i najavio sljedeću akciju direktnog ulaganja u svoju zemlju! “Mnogi su vam obećavali novac i ulaganja, ali ja se jedini držim obećanja! Evo pogledajte!” Njegovi pomoćnici donjeli su posebno čuvane kofere te iz njih izvadili goleme svežnjeve novčanica. Ones ih je razdjelio starijim muškarcima u kešu i zapovjedio im neka taj novac pravedno podjele i pametno potroše u razvoj svoje vlastite zajednice. Bilo je tu, izbrojao je dvjesto milijuna indonezijskih rupija, što je približno 100 000 kn.
Čim je velikodušni Ones odletio, gomila se razgrabila za novac, poletjela u dućan i u deset minuta pokupovala sve što je tamo bilo. “I što sad?” pitao je jedan nezadovoljnik, koji je ostao praznih ruku ispred dućana “Kako da potrošimo taj novac? Gdje da ga uložimo?”
Nekoliko dana kasnije u jednom drugom Yali selu Mohomo, zatekli smo pedesetak ljudi kako radi avionsku pistu. Rukama, metalnim polugama, lopatama i krampovima oni su razbijali stijene, usitnjavali ih da bi ih mogli prevesti i strovaliti u provaliju i ravnali teren za pistu. Sat vremena smo ih promatrali kako to rade. Neki od njih još uvijek su bili u u tradicionalnom ruhu – golih crnih tjela samo sa tikvicom koja pokriva genitalije. Dok su složno rukama pomicali to veliko kamenje, doimali su se kao da su još uvijek u kamenom dobu iz kojeg su izašli prije pola stoljeća. Dvadesetorici ljudi trebalo je sat vremena da pomaknu jedan veliki kamen za pet metara. Jedni su gurali polugama s jedne strane, a drugi vukli užadima s druge strane. O čemu se radi upitali smo čovjeka koji se predstavio kao Alias.
“Gradimo avionsku pistu!” objasnio nam je ponosno. “Nismo htjeli čekati da netko drugi izgradi pistu za nas, nego smo uzeli stvar u svoje ruke! Dogovorili smo se svi skupa da svaki dan pola vremena radimo na pisti, a pola na svojim poslovima, u vrtu, u kući i sa svinjama. Već godinu dana radimo, a trebat će nam još godina.”
Samo da imaju dinamit posao bi bio dvadeset puta brži, komentirali smo između sebe, a potom pitali zašto uopće grade pistu.
“Ako se hoćemo razviti, prvo što moramo imati je pista! Potom će tim putem doći misionari koji će lječiti naše bolesne i profesori koji će učiti našu djecu, doći će namirnice koje će obogatiti naš život i dobri političari poput Onesa koji će nam dati novac. Sve će doći tim putem!” uzbudio se Alias “Ako nemamo pistu, ništa neće doći do nas i ništa se nikad neće promijeniti!”