Mount Blanc

montblanc

Nakon tri sata čekanja na graničnom prijelazu u Bregani, hrpice glupih priča i nekoliko stotina vozača koji nas nisu htjeli niti pogledati, shvatili smo da nismo izabrali najbolji način prijevoza do Chamonixa. Davor je već počeo pričati o povratku u Zagreb, jeftinim busevima za Milano, o zaboravljenom filteru za objektiv. Lansirani odjeb ga smiruje. 20ak minuta kasnije staje nam simpatični kamiondžija iz Bjelovara.

Na graničnom prijelazu Goriza situacija postaje očajna. Cijelu noć provodimo na carinskom prijelazu izmjenjujući se u spavanju i povlačenju vozača za rukav. Ujutro je, u nadi da ćemo u solo varijanti biti uspješniji, pao dogovor da se razdvojimo i nađemo u centru Chamonixa za dva dana, u subotu (20.9.). Nakon 5 minuta uvaljujem se mladom kamiondžiji iz Slovenije koji vozi za Veneciju. Sljedeća dva dana gledam u autoput iz dvometarske kabine, slušam glupu muziku, uglavnom šutim i s vozačima razmjenjujem glupe poglede.

U Chamonix stižem u subotu kasno navečer i s Davorom se srećem nakon nekoliko sati lutanja gradom. On je odustao od autostopa i u Veneciji se ukracao u vlak te busom preko Aoste stigao taj dan oko podne. Uz pivo i čokolade dogovaramo se i planiramo rutu. Naravno, odlučujemo se za Via normale, jerbo za nešto ozbiljnije nemamo opremu i muda – iz Les Houchesa, preko Col du Mt Lachat, le Nid d Aiglea, doma Tete Rousse, doma na Guterru, Dome du Gouter, skloništa Vallot pa na vrh Mount Blanca. Ako bi okolnosti dopustile onda bi išli dalje do Aguille du Midia po tzv. ruti tri vrha (Mount Blanca, Mont Maudita, Mont Blanc du Tacul). Usprkos oblačnom nebu, snijegu i vjetru predviđenim za ponedjeljak i utorak, odlučujemo sutra krenuti prema domu na Guterru, gdje bi mogli čekati ljepše vrijeme. S financijske strane to nam neće biti problem jer je sutra (21.9.) kraj ljetne turističke sezone i dom se zatvara, pa ćemo moći boraviti besplatno u skloništu. Odlazimo u pub, gdje teška srca odvajamo 5 Eura za po još jedno pivo i ostavljamo kod drugara Michaela višak stvari.

U nedjelju ujutro nabavljamo opremu koja nam nedostaje, kupujemo još hrane te skupljamo dodatne informacije o ruti i vremenu. Iz Les Houchesa krećemo tek u 12h. Ruksak mi svojom težinom odvaljuje ramena jer, osim ledenjačke opreme, užadi i šatora, nosimo još i hranu za tjedan dana – sve zajedno oko 25 kg. Po laganoj i dobro markiranoj stazi hodamo polako uz česte pauze, glupe priče i prepucavanja. Od Col di Mt Lachat staza prati prugu brdskog vlaka koji vozi na zavidnih 2700 mnv. Nakon zadnje stanice vlaka na le Nid de Aigle oko 18:30h shvatili smo da već dugo nismo vidjeli marku. Odlučujemo nastaviti dalje sigurni u pravi smjer kretanja. Teren postaje sve teži, ne nalazimo nikakvu stazu, sve smo umorniji, noć se bliži… Oko 20:30h sazivamo sjednicu orijentacijskog odbora koja donosi očekivani zaključak – Izgubili smo se! Nalazimo odlično mjesto za bivakiranje te nakon večere odvaljujemo spavanac.

Ujutro smo skužili da se nalazimo na Desert de Pierre Ronde i da smo poprilično fulali šumarsku kućicu Rognes pokraj koje smo trebali proći na putu do doma Tete Rousse. Kako bi do 12h stigli proći preko Grand Couloira i kako bi izbjegli famoznu kišu kamenja nismo se mogli vraćati na stazu, već smo nastavili dalje istim putem. Jašući preko velikih kamenih glondža i daveći se u siparu oko 10h stižemo na Tete Rousse. Doručkujemo na brzaka i hitamo prema kuloaru. Kuloar prolazimo na vrijeme, osigurani na sajlu i bez susreta s većim kamenim projektilima. Polako nastavaljamo penjanje po ferati uz kuloar i promatramo kamene gromade kako ludjačkom brzinom piče kroz kuloar. Davor često zastaje ne bi li jeo ili srao.

U prepuni dom na Gouteru (3817mnv) stižemo oko 16h. Nebo se oblačilo, a dio ekipe, koju smo zatekli u domu, užurbano se spremala za silazak. Zaključujemo da se sutra sigurno ne mičemo iz doma. Obilno se prežderavamo i bacamo u krevet. Cijelu noć sam slušao kako se odvaljuju cijela brda i padaju dolje u Chamonix…

Iako je jutro bilo maglovito sa snijegom i jakim vjetrom, jedna ekipa se odlučila na silazak. Nakon što smo ih pogledom otpratili, skužili smo da smo ostali potpuno sami u domu. Zbog ružnog vremena, dva dana provodimo u domu. Vrijeme smo provodili kuhajući čajeve, igrajući šah, pričajući glupe priče, čitajući knjige… Iako ne znamo koliko ćemo se zadržati u domu, hrana nas ne brine (uz donešenu, pronašli smo i ostavljenu hranu). U kuhinji je bila boca puna plina pa smo na njoj topili snijeg. Svakih sat vremena trenirali smo trčeći po domu kako bi se barem malo zagrijali. Naročito su bili zabavni svi oblici nužde i uklanjanja tragova istih.

U srijedu poslijepodne vrijeme se proljepšalo. Uočili smo i nekoliko grupica planinara kako polako gmižu prema gore. Kako je bilo prekasno da se taj dan uputimo prema vrhu, navukli smo opremu i uputili se u kratku šetnju prema Dome du Gouter. Ekipa Mađara koja je stigla do doma obećala nam je još ljepše vrijeme sutra. Prije spavanja spremili smo hranu i stvari za sutrašnji uspon.

Planirano buđenje u 4h se dogodilo u 5h. Skuhali smo velike količine čaja i nabacili opremu. Pokupili smo sve stvari iz doma, budući da planiramo, ako tehnički bude moguće, ići do Aguille du Midi, a od tamo se žičarom spustiti dolje. Naravno, krenuli smo zadnji – oko 7h. Puhao je umjereno jak vjetar, a snijeg nas je fino brijao po licu. Pratili smo tragove ekipa koje su prošle prije nas. Silazimo na ledenjak i navezujemo se. Na ledenjaku se tragovi, izbirasni vjetrom, gube te usporavamo i oprezno zaobilazimo pukotine. Prolazimo kraj Dome du Gouter i nakon kratkotrajnog spuštanja penjemo se do skloništa Vallot. U sklonišu se na kratko sklanjamo od vjetra i odmaramo. Penjemo se dalje i sve teže dišemo, a pauze su sve češće. Na početku vršnog grebena srećemo skupinu Austrijanaca koji su došli od Aguille du Midia. Objašnjavaju nam da je ruta zahtijevna i vrlo opasna na nekim dijelovima. Odustajemo od Aguille du Midia. Davor nevoljko pristaje, a ja se ne bunim. Dalje se polako vučemo po vršnom grebenu. S lijeve strane nam je Chamonix kao na dlanu, a s desne se vidi pola Italije. Vršni greben prolazimo već lagano iscrpljeni te stižemo na vrh oko 13h!

Vrh je bio potpuno zapišan. Vjetar je i dalje puhao, ali nije bilo gotovo nijednog oblaka i pogled je bio veličanstven. Ubrzo stiže i Nijemac Johann s kojim smo se u nekoliko navrata tijekom uspona sretali. Fotkamo se s njim i još kratko uživamo.

Silazak je bio dugotrajan. Bili smo lagano umorni i meni je pucala glava od bolova. Hodali smo sporo i stalno radili pauze za fotkanje, ležanje i pričanje glupih priča. Vrijeme je tad bilo fantastično – sunčano i bez daška vjetra. Kod skloništa odmaramo i promatramo paraglidere kako se zatrčavaju i lete prema Chamonixu u dolini. U dom smo stigli u 17h, potpuno iscrpljeni. Popio sam šaku tableta i bacio se u krevet.

U petak, nakon 4 dana, odlazimo iz doma. Silazak je trajao punih 14h! Naime, Davoru je natekao palac od njegovih novokupljenih LaSportiva gojzerica, koje su se pokazale potpuno neprikladne za njegovu nogu. Imao je nepodnošljive bolove. Nažalost, nismo imali nikakve jače tablete protiv bolova. Nismo imali niti sreće s vlakom od Nid de Aigle. Vlakovi su 5 dana ranije prestali vozit zbog kraja ljetne turističke sezone, pa smo cijelu rutu morali propješačiti. Negdje pri kraju puta, u jednom ledenjačkom potočiću pada tuširanje nakon Xdana. U Les Houches smo stigli tek u 22h. Ustopali smo auto koji nas je odbacio u Chamonix, gdje ubijamo svaki po pizzu i jug (2 litre) piva. Zadovoljnji i umorni, san hvatamo u luksuznom park-apartmanu iza hotela Opere.

Prije povratka doma razmišljamo o nekim kratkotrajnim trekovima i izletima po Švicarskoj. Unser freund Johann nas odbacuje do Tascha, 5km od Zermata. Oduševljeni niskim cijenama te skromnošću domaćina i njihovih gostiju sutradan bježimo doma.

Autostopom i vlakom stižemo do Milana. Opet se razdvajamo – Davor će na vlak, a ja ću opet okušati sreću na autoputu. Nakon 6h sjedenja pred McDonalsd’s-om na benzinskoj stanici u predgrađu gradića Milana, shvatio sam da nisam izabrao baš najbolji način prijevoza do doma. Vraćam se u grad i hvatam vlak za Trst. Stoperska sreća me opet služi u Sloveniji, pa se preko Rijeke dobacujem do Zagreba. Trčim doma pod tuš.