Nepal

nepal

Vrućina je u Indiji svakim danom bivala sve manje podnošljiva. Vlaga se skupljala u zraku i spremala za kišnu sezonu. Znao sam da jedina svježina trenutno postoji visoko u Himalajama. U hladu najvećeg planinskog lanca na svijetu. Požurio sam se u Nepal.

Već na granici počeli su problemi. Generalni štrajk, maoistički neredi, deseci mrtvih na putu prema Pokhari. Dok sam puna dva dana čekao da se otvori promet prema unutrašnjosti Nepala, manje me strašila krvava maoistička revolucija, nego nepodnošljiva vrućina koju sam trpio. Ipak sam došao u Pokharu, zeleni raj na jezeru podno Himalaja, gradić iz kojeg se kreće u planine.  Dok sam spremao tople veste, kapu, rukavice i nepromočive jakne i hlače u ruksak, znoj mi je kipio na užarenom čelu. Nisam mogao shvatiti da će mi uskoro biti zima, i da ću sve te tople stvari sa zadovoljstvom vaditi iz torbe i navlačiti na sebe. Nemoguće! Bacio sam se u zelene vode jezera po kojem su plivali lotusi i rashladio bar malo.
Krenuo sam jednog jutra na treking oko planinskog masiva Anapurne. U sljedeća dva tjedna otpješačiti ću cijeli krug oko planine visoke 8091 metar.
Put je krenuo sa 800 metara nadmorske visine, iz tropskog pojasa Nepala. Sljedio sam uzvodno divlju rijeku Marsiandi. Sa obje strane obale strmo su se penjale Himalaje, a sa njih su se u vodopadima spuštale stotine potoka. Seljaci su u planinu usjekli terasasta polja na kojima je rasla riža. Rasle su tu i banane, mango, papaja…
Kako sam se penjao sve više i više, krajolik se mijenjao. Tropsko raslinje polako je zamijenila crnogorična šuma. Dan-dva kasnije, nestalo je i nje. Jedine biljke ostali su grmići rododendrona. Na 4000 metara, ostao je samo pusti planinski krajolik. Stjenovita okomita prostranstva ispod granice vječnog snijega i leda.
Svakih sat-dva hoda, naišao bih na malo selo. Posebno me fasciniralo što u cijeloj regiji postoje stotine sela između kojih je izgrađena mreža puteva, ali nema automobila.  Na svojim dosadašnjim putovanjima nikad nisam otišao u veliku pokrajinu punu sela i života gdje nema cesta i automobila. Počeo sam se pitati postoji li tako nešto uopće. Kad malo razmislimo, zaključujemo da se danas automobilom može doći svugdje. Tek u Nepalu pronašao sam put dugačak 200 kilometara, na kojem postoje stotine sela i žive tisuće ljudi, a da nema nijednog automobila!
Stanovnici Himalaja pravi su planinari. Svugdje idu pješice. To se vidi i po njihovoj građi. Sitni su, nabijeni, mišićavi, a stopala su im ogromna. I prsni koš im je velik: zbog rijetkog zraka na visinama moraju udisati puno više kisika. Prijenos stvari vrši se na dva načina: bogatiji koriste magarce, a siromašniji – vlastitu snagu. Sav teret oslone na leđa a pridržavaju ga vrpcom koju omotaju oko glave. Najjači tako mogu prenositi i 80 kilograma tereta!  Vidio sam ljude koji tako nose čitave komade pokućstva: ormar, krevete, građevinski materijal, kaveze sa kokošima, nekoliko sanduka piva… Čak sam vidio karavanu koja je prenosila velike komade željezne konstrukcije mosta! Da bi donjeli proizvode kupljene u nizinama Nepala, skroz do najzabačenijih sela u Himalaji, ponekad im treba nekoliko tjedana!
U nižim, tropskim djelovima Himalaja, ljudi su hinduisti, poput svojih indijskih susjeda. No, kad sam prešao na sjevernu stranu Himalaje, cijela se kultura promijenila. Kao da sam došao u Tibet. Hinduističke hramove zamijenili su budistički samostani. Iz njih su redovnici u bordo haljinama puhali u trube i pozivali na molitvu. Tamnopute, europeidne Hinduse, zamijenili su kosooki, azijatski Tibetanci. Oni su ravnim djelovima planina jurili na crnim konjima, vrtili molitvene kotače i slali budističke mantre niz vjetar.
Čitavo putovanje pokazalo se vrlo jednostavno. Drugi stranci koje sam sreo unajmili su vodiče da se ne izgube i nosače koji su im nosili namirnice za čitav put. No sve to nije potrebno! Postoji samo jedan put, a taj ide uzvodno. Dobro je utrt jer dnevno njime prođe stotine ljudi i magaraca. Čak su na strmijim djelovima uklesane i stepenice. Hranu i piće nije potrebno nositi, jer svakih sat-dva hoda naiđete na ljudsko naselje. Svako selo ima prenočište i restoran. Što ste dalje od ceste, hrana je sve skuplja, ali još uvijek se dobro najedete za dolar-dva! Osnovna prehrana je Dal-Bhat: riža, leća, povrće i kruh. Hrana se zalijeva changom – pivom od ječma, domaće proizvodnje. No, ako se zaželite talijanske, kineske, indijske ili meksičke kuhinje i to ćete naći u svakom selu. Čak i na 4000 metara, svako jutro možete naći tople krafne iz ‘Njemačke pekare’!
Struja se dobiva iz malih hidroelektrana, pa i na velikim visinama imate električno grijanje i topli tuš! Ako se obvežete da ćete jesti večeru i doručak u restoranu jednog prenočišta – spavanje vam je besplatno! Sobe su jednostavne ali ugodne. Dakle, za put poput ovog ne treba vam ni šator, ni vreća za spavanje, hrana, voda, karte, kompasi. Dovoljno je ponijeti samo nešto za čitanje i fotoaparat. Luksuz kakvog si ni Alpe u Švicarskoj ne mogu priuštiti! A sve za šačicu dolara! Zato su Švicarci najčešći gosti Himalaje.
Nakon tjedan dana hoda, došao sam pred najteži dio puta. Dosad sam se polagano uspinjao, dok nisam došao do posljednjeg sela na 4500 m. Sad je valjalo prijeći visok prijevoj nakon kojeg slijedi tjedan dana polaganog spuštanja natrag u nizinski Nepal. Krenuo sam rano ujutro. Polagano sam se uspinjao ali sam svako malo morao zastati da dođem do daha. Na takvim visinama, dvostruko je manje kisika u zraku. Ako se ne aklimatizirate dobro, može vas zadesiti glavobolja, vrtoglavica, halucinacije, izgubljenost, nezainteresiranost i slično. Ako to stanje potraje prijeti vam plućni ili moždani edem, koji nerijetko završava smrću.
Oko podneva sam stigao na Thorung la prijevoj na visini od 5416 metara. Sada su oko mene bili samo bijeli vrhovi Himalaja. U tom carstvu vječnog leda, ne živi više nijedna biljka ni životinja. Čak niti divokoze koje sam viđao da skakuću na 5000 m. Niti ptice ne lete do te visine! Jedan Nepalac je ipak ondje izgradio malu kućicu od kamena, gdje po velikim cijenama prodaje topli čaj i europske čokolade stranim planinarima. Toliko o divljini!
Visinska bolest lagano me uzimala pod svoje. Osjećao sam se kao da mi netko zabija čavle u glavu. Srećom me čekao dugačak spust, a na nižoj visini svi simptomi te bolesti nestaju! Spustio sam se u kanjon rijeke Kali Gandaki koju ću pratiti nizvodno sljedećih tjedan dana. Ona kroz Himalaje usjeca najdublji kanjon na svijetu – dubok čak 6 kilometara! Dok prolazi na 2000 metara nadmorske visine, sa lijeve strane joj se uzdiže 8091m. visoka Anapurna, a sa desne 8167m. visok Dhaulagiri!
Put je sada vodio obrnutim smjerom. Iz hladnih visina sam se spustio u ugodne šume borova, a potom u vruće i vlažne prašume. Ovdje me dočekalo iznenađenje: Počela je izgradnja ceste! Stotine radnika čekićima i klinovima odvaljivali su velike komade planine i utirali put cesti. Uskoro će i tuda juriti automobili i motori. Uskoro će se do Himalajskih visina moći brže i lakše. Neće mi trebati dva tjedna da propješaćim 200 kilometara kroz najviše planine na svijetu. Ali moći ću pričati potomcima da je to nekoć bilo drugačije…