Paklena ljepota vulkana Gvatemale

vulkani

Nedaleko od glavnog grada Gvatemale, nalazi se mali slatki gradić Antigua poznat po svojoj toploj kolonijalnoj arhitekturi, kamenim ulicama bez vozila i raskošnim tropskim vrtovima koji krase gotovo svaku kuću. U toj mirnoj atmosferi, mnogi stanovnici glavnog grada provode vikende, pa tako i dr. Gustavo Chigna, vulkanolog sa državnog instituta, koji mi je odlučio pomoći svojim stručnim vodstvom po najzanimljivijim vulkanima Gvatemale. Nalazim ga na terasi kolonijalnog hotela, odakle se pogled pruža na tri vulkana koja okružuju Antiguu. Zavaljen u udobnu fotelju, ležernošću prirođenom za latinske zemlje, prisjeća se novogodišnjeg slavlja. «Ovdje sam sjedio sa prijateljima i na staru godinu, a imali smo sreću prisustvovati jedinstvenom prirodnom vatrometu za ulazak u 2005. Vulkan Fuego bacao je lavu visoko u zrak, što se odlično moglo vidjeti iz svakog kutka Antigue!»

Gvatemala ima 33 vulkana, a Fuego (špa.vatra) je jedan od 4 aktivna. Postoje 4 tipa vulkana: hawaiano, estromboliano, vulcaniano i peleano. U čitavoj Srednjoj Americi, vulkani su najčešće estromboliano tipa, a Gvatemala je posebna po tome što posjeduje vulkane svih tipova osim havajskog. Fuego pripada vulcaniano tipu. «Od 1524.g. do sada, zabilježene su 32 velike erupcije Fuega» objašnjava dr. Chigna. «1974 dogodila se možda najveća kada je poginulo 10 ljudi a pepeo pokrio područje u radijusu od 50 km. ’77 godine se stišao, da bi se ’99 ponovno probudio!» Vulkanolog mi je na primjeru Fuega objasnio kako funkcioniraju vulkani tog tipa. Nakon erupcije, stvore se piroklastični tokovi od lave i kamenja, a njih prate kipući oblaci plinova vrući do 800ºC. Oni se spuštaju niz padine vulkana do njegovog podnožja gdje pune 40m duboke i 100m široke pukotine. Nakon što padnu kiše, sada osušeni materijal u tim pukotinama, potekne u lahares – rijekama u kojima je voda izmješana sa lavom, drvećem, kamenjem, itd. Te rijeke čine veliku štetu i uništavaju sve što im stane na put. Erupcije se djele na tri vrste: u slabima je stup lave visok do 300 metara, srednjima do 600, a jakima do 1000 metara. «Pred erupciju zemlja se trese, a vulkan ispušta zvukove poput lokomotive, pa je to siguran znak ljudima koji žive u njegovom podnožju da se sklone na tjedan dana dok opasnost ne prođe.», kaže dr. Gustavo.
Sjeli smo u terenac od instituta i krenuli prema Quetzaltenangu, drugom najvećem gradu Gvatemale, ponad kojeg dominira vulkan Santa Maria, tipa peleano. Dok smo se nekoliko sati penjali na njegov ugasli vrh, moj domaćin i vodić mi je pričao o najvećoj erupciji koju je Gvatemala doživjela. «1902 godine, St.Maria je eksplodirala toliko da je poginulo 800 ljudi, a pjesak i pepeo su se vinuli 10 kilometara u vis te završili u stratosferi odakle su ih vjetrovi raspršili po cijeloj regiji. Čak su ih pronašli u Oaxaci u Meksiku, 2000 kilometara odavde! Cijeli Quetzaltenango je bio pokriven sa 2 metra crnog pepela. Tom prilikom krater se pomaknuo sa vrha St.Marie u njeno podnožje, gdje se stvorilo sumporno jezero dimenzija 3 x 1.5 km. 20 godina kasnije, iz tog su se jezera počele formirati kupolaste nakupine, i malo po malo, nastala su četiri mala vulkana, koji su se izmjenjivali u funkciji kratera St.Marie. Kad je 1929.g eksplodirao jedan od njih, zvan Brujo, poginulo je 1500 ljudi. Od 1954.g. do danas aktivan je Santiagito.»
Kad smo se popeli na vrh stare St.Marie, imali smo odličan pogled na Santiagito u njenom podnožju. Gotovo kilometar ispod nas, mali je vulkančić svakih desetak minuta izbacivao stupove sumpornog dima, koji su se dizali čak iznad nas. Santiagito također pripada peleano tipu vulkana, čija su karakteristika jaka eksplozivnost i velika opasnost. Lava se stvrdne dok je još u vulkanu i napravi blokove koji kasnije poteku u laharesima. Zbog toga što vjetrovi najčešće pušu sa sjevera prema jugu, svi proizvodi vulkana teku na jug. Ljudska naselja se zbog toga uglavnom nađu na sjevernim padinama, ali ponekad i na južnim. Krenuli smo prema Palmaru, selu na južnoj padini Santiagita.
Prolazili smo bujnu tropsku vegetaciju, a na cesti koja se odvajala prema Palmaru stajala je obavijest «Veliki rizik od vulkana! Ulaz na vlastitu odgovornost!» Ljudi su ipak ležerno radili na svojim bogatim plantažama. Kad smo došli do centra sela dočekao nas je veličanstven prizor. Jedan od starijih žitelja, prisjetio se: «1982.g. kad je Santiagito eksplodirao, potekle su goleme rijeke lave i velikih kamenih blokova, a jedna od njih prošla je kroz glavnu ulicu Palmara! Odnjela je za sobom crkvu i još nekoliko građevina, a ostavila ovaj duboki kanjon iza sebe!» Doista, centrom sela usjekao se 30 metara dubok kanjon, na čijim su strmim liticama, još uvijek balansirale potpuno uništene kuće. Gustavo mi je rekao kako uvijek imaju problem sa evakuacijom stanovništva. «Zemlja oko vulkana strahovito je plodna, zbog pepela koji vulkan izbacuje. Tu sve uspijeva, a ponekad su moguće i do 3 žetve godišnje! Ljudi rade na plantažama kave, kukuruza, graha, šećerne trske, banana, itd, i ne žele se odvojiti od plodova svog rada.»
Sljedeći vikend, otišli smo na najveći vulkan u Srednjoj Americi, ujedno i najviši vrh Gvatemale – 4211 m. visok vulkan Tajamulco. Za to veliko planinarenje, bilo je potrebno nositi i kamp opremu, te prespavati pod vrhom. Putem do gore, viđali smo pastire sa stadima ovaca, a na samom vrhu smo pronašli vojne građevine, iskorištenu municiju i radio toranj. «Za vrijeme građanskog rata, gerilci su se skrivali u krateru vulkana», objasnio mi je Gustavo. Tajamulco nije aktivan već 242 godine, ali s njega se dobro vidi Tacana, treći aktivni vulkan u Gvatemali, koji se nalazi na samoj granici s Meksikom. «Tacanu najmanje poznajemo» rekao mi je vulkanolog «Pripada estromboliano tipu, stalno bilježimo veliku seizmičku aktivnost, ali nismo zabilježili erupcije. Brojimo je kao aktivnu zbog toga što se ponekad dimi.»
Ostao nam je još samo jedan aktivan vulkan za posjetu, i to onaj najaktivniji – Pacaya. Pošto se on stalno dimi i eruptira male količine lave, koju kasnije u rijeci ispušta niz obronke, Gvatemalci su ga dobro iskoristili za jedinstveni oblik turizma. Svaki dan deseci autobusa punih turista stižu do njegova podnožja, te stotine ljudi stižu na sam njegov vrh. «Pacaya pripada estromboliano tipu, koji je vizualno najatraktivniji a nije preopasan, u tome leži i mogučnost turističkog iskorištavanja» kaže, dr. Chigna. «I mi ga u institutu najbolje poznajemo. Dnevno se tu dogodi 1800 eksplozija, a otprilike 2 puta godišnje eruptira snažno. No, sa Pacaye prikupljamo i obrađujemo najviše informacija, pa uvijek točno predvidimo erupciju. Tada turisti ne smiju gore. Ipak, ponekad se i u mirnije doba dogodi da poneki turist strada od kamenja koje izbacuje vulkan. Prošle godine su tako poginula dva Talijana. Druga opasnost leži u velikoj količini sumpornih plinova. Zbog njih ponekad ugibaju kokoši u okolnim selima.»
Vulkanolozi spoznaju vulkane nizom različitih mjerenja. «Ako se sizmička kretanja jave na jednom mjestu, može se raditi o potresu ili kretanju zemljinih ploča, ali ako se jave na više mjesta u krugu vulkana, tako znamo da je moguće njegovo buđenje!» objašnjava mi dr. Gustavo Chigna. «Također mjerimo sumpor u zraku i zemlji, silicij u kamenju. Prema preciznom mjerenju veličine vulkana možemo također najaviti erupciju, jer se prethodno njoj, vulkan zbog pritiska poveća. Također, ispitujemo geokemiju plinova, uzorke lave, pratimo temperaturu. Ponekad letimo i promatramo stanje iz zraka, te fotografiramo.»
I drugi vulkani u Gvatemali su zanimljivi, svaki na svoj način. Ipala, Chicabal i Ixpaco, posebni su po tome što njihov krater ispunjava jezerce. Padine mnogih ugaslih vulkana obrasle su u džunglu. Vulkan Agua koji dominira nebom iznad Antigue, 1526 godine eruptirao je goleme količine vode, uništio grad i tako si zaradio ime.
Za vrijeme velike erupcije Pacaye u 2000 godini, Gustavo je letio u avionu iznad vulkana. «To je bio najfascinantniji prizor koji sam ikad doživio. Tisuće kubika lave letjele su te noći na sve strane, a ja sam se u malom aviončeku čudio toj spektakularnoj igri prirode i njenoj, kad su vulkani u pitanju, paklenoj ljepoti!»

TIPOVI VULKANA

HAWAIANO
Glavna karakteristika im je ispuštanje jako tekuće lave. Lava i plinovi se oslobađaju na način koji nije jako nasilan. Formiraju široke strukture mekanih padina. U krateru se nalazi jezero lave.

ESTROMBOLIANO
Ima regularnu ili konstantnu aktivnost, sa umjerenim eksplozijama vrućeg materijala. Lava je umjereno tekuća. Imaju naviku u malo vremena stvoriti konusne strukture od šljake (ohlađene lave). Primjer: vulkan Pacaya

VULACANIANO
Erupcije su manje učestale ali eksplozivnije. Stvaraju velike oblake pepela i pijeska koji mogu doseći nekoliko kilometara u visinu. Lava je viskoznija. Stvaraju konusne strukture od pepela i kamenja. Primjeri: Fuego i Vezuv (Italija)

PELEANO
Najeksplozivnija skupina. Stvara goleme oblake plinova i kipućih piroklastinčnih materijala, koji se spuštaju niz vulkan poput lavine. Lava je jako viskozna. Primjer: St. Maria / Santiagito.