Bolivija – Madidi

bolivija-madidi

“U Madidiju nijedna životinjska vrsta nije ugrožena. Svega ima napretek. Ovo je jedan od posljednjih djelića raja na zemlji. Životinje ne poznaju ljude, ne boje ih se i ne biježe od njih. Ali znalo se dogoditi da jaguar napadne kojeg zalutalog čovjeka iz znatiželje. Sigurno misli ‘kakav je ovo veliki majmun? Takvog još nisam vidio. Idem probati kakvog je okusa!’ “
Jasmine Caballero, SERNAP (Bolivijska institucija odgovorna za zaštićena područja)

Nacionalni park Madidi u Boliviji, jedna je od posljednjih netaknutih divljina u cijeloj Južnoj Americi. Po bioraznolikosti on zauzima jedno od vodećih mjesta u cijelom svijetu. Spuštajući se sa visokih snježnih vrhova Anda u amazonsku nizinu park obuhvaća razne klime i tipove vegetacije: područje vječnog snijega i leda, suha visinska stepa, maglena šuma, tropska planinska šuma, amazonska kišna šuma, savana (pampa) te močvara. Od mnoštva vrsta faune u Madidiju se može naći 44% od svih američkih sisavaca, 38% od svih tropskih vodozemaca te 11% od svih svjetskih ptica.

Park je uspostavljen 1995 godine, a zbog ne postojanja infrastrukture, turizam se razvio samo na njegovim rubnim djelovima. Moj prijatelj Borna Kačić i ja odlučili smo ga proći s jednog kraja na drugi, pa smo organizirali vlastitu ekspediciju. 34 dana izbivali smo iz civilizacije i prolazili kroz netaknut rajski vrt pješice, na raftu i na splavi, ukupno prevalivši 430 kilometara. Da bih čitateljima Meridijana dočarao ozračje takvog ekstremnog putovanja, ovdje iznosim izvatke iz ekspedicijskog dnevnika.

1. dan.
Ostavljamo civilizaciju iza nas i odlazimo u nepoznato. 4 mule nose naše stvari. Penjemo se na gotovo 5000 metara odakle se pruža pogled na malen komadić raja u koji krećemo…

4.dan.
Nakon jučerašnje bolesti, prehlade od planiskog vjetra, budim se zdrav. U samo nekoliko sati spuštamo se više od 1000 metara n.v, i prostrane pašnjake mijenja zatvorena gusta džungla. Počele su nas mučiti gomile insekata i tropska vrućina, a tek smo na 2500 metara. Kako će tek biti kad se spustimo na 200? Palimo vatru da otjeramo dio insekata, ali ona još pojačava vrućinu. Ne znam šta je nepodnošljivije: vrućina ili komarci. Danas mi je preko puta prešla zelena zmija. Pitao sam Fredija, našeg goniča mula o kakvoj se zmiji radi. “Mulutuma. Ako te ugrize, za par sati si mrtav!”. Jedemo uglavnom kuhanu oku i prženi kikiriki, poput mještana.

7.dan.
Bodu nas pčele dok se kupamo u potoku. I to u nezgodna mjesta! (…) Ostali smo bez povrča. Od sad nam se prehrana svodi na žitarice, rižu, konzerve, sušeno ljamino meso i ono što ulovimo i uberemo usput.

10. dan
Zapeli smo. Već smo par dana u malom seocetu Tuichi, na istoimenoj rijeci. Odavde jedini put dalje vodi niz divlju rijeku. Nitko od mještana ne želi ići s nama. Kažu da je preopasno. Šerif sela Cosmi bi išao, privlači ga pustolovina, ali je lijen. (…) Vodi nas u neprohodnu džunglu u potragu za divljim medom. Pronalazimo šuplje drvo sa pčelama te ih dimom tjeramo van. Med je gorak i sladak istovremeno. Bruno, Belgijanac koji već 14 godina živi u Tuichiju, jede cijeli komplet: košnicu, polen, med, saće, propolis, čak i pčele koje su zaglavile u rupicama. Sve guta suznih očiju…

12 dan.
Očajni jer se ne možemo maknuti iz sela počeli smo graditi splav, kad nam je došao Cosmi i rekao da ima profesionalni gumeni raft! Donatori su im ga dali za turiste koji će početi dolaziti ovdje za 2 godine. “Hajdemo ga isprobati, požurite dok se ne predomislim!” Spremili smo se za čas, i krenuli nizvodno niz Tuichi. Napokon!

14 dan.
Ufurali smo se u ritam vječnih brzaca. Već sam sto put mislio da ćemo se prevrnuti, ali smo zapravo dobra ekipa. Veslamo uigrano! Danas smo vidjeli prve ljude u tri dana otkako smo na rijeci. Kopače zlata! Jedna obitelj stajala je na muljevitoj obali i ispirala zlatnu prašinu u širokim drvenim tanjurima.(…) Na rijeci smo od jutra do mraka, a potom tražimo mjesto za kamp. Taman kad bi se trebali zasluženo odmoriti pravi posao tek dolazi, postavljati kamp, paliti vatru, skupljati drva, ucrtavati put na kartu uz pomoć GPS-a, čistiti ulovljenu ribu, pripremati večeru. Kad je sve gotovo, i kad uz čaj i svjetlost vatre zapisujem ove retke, već sam toliko umoran da me vreća za spavanje mami neodoljivo…

15. dan.
Borna je izbrojao 200 uboda komaraca na svakoj nozi. Mislim da smo se već lagano privikli na komarce. Ono što nas još uvijek živcira su sitne mušice koje ulaze u oči! (…) Pronašli smo malu bebu divlje svinje kako skviči na obali. Mora da je pala niz liticu i nema kud, a mama joj je otišla. “Izgladnjela je, sigurno bi uginula!” rekao je Cosmi, nahranio ju mlijekom i pripitomio. Imamo novog putnika! Kad idemo niz brzace Cosmi ju zaveže u majicu i pokrije oči, a ona se koprca i skviči. Kad pristanemo na obalu ona trči okolo ko blesava i skviči. Stalno skviči!
(…) Vidjeli smo danas tapira kako se kupa. Nije biježao od nas što me podsjetilo na riječi Jasmine Caballero: “Ovo je jedan od posljednjih djelića raja na zemlji. Životinje ne poznaju ljude, ne boje ih se i ne biježe od njih.”

16 dan
Prolazimo najteži komad rijeke: Đavolja vrata. Rijeka se sužava, ubrzava i ulazi u kanjon. Nasukujemo se na velike kamene gromade, voda nas zapljuskuje i moči sve naše stvari, padamo u riječne rupe i spuštamo se niz slapove od par metara… Izlazimo iz kanjona iscrpljeni kao da nas je pregazio uragan, ali smo prošli bez ogrebotine. Nazdravljamo posljednjim kapima whiskeya.

18 dan
Otkad smo izašli iz Đavoljih vrata, neprestano pada kiša. I dalje veslamo po cijele dane. Borni je toliko muka da povraća. (…) Imamo novog putnika: poveliku kornjaču. Jutros se ulovila na udicu koju smo ostavili u rijeci preko noći. Udica joj je probušila vrat, pa smo ju morali njegovati da preživi. Polako postajemo noina arka.

19. dan
Nakon punih 7 dana na rijeci stižemo u San Jose, najveće selo u Madidiju, u kojem živi 500 pripadnika plemena Uchupiamonas, koje je prvi put kontaktirano od bijelaca prije stotinjak godina. Srdačno nas prihvaćaju. San Jose je ugodno mjesto za odmor. Kućice od blata i slame na zelenom proplanku okruženom šumom, bez struje, vodovoda, televizije, daleko od cesta…

21. dan
Nakon što smo se fino odmorili od veslanja, otišli smo sa dvojicom Uchupiamonasa na trodnevni lov u džunglu. Uchupiamonasi žive od poljoprivrede i lova. Sada je kraj sušne sezone, pa vlada nestašica hrane.

22. dan.
Dečki su pronašli tragove divljih svinja koje smo slijedili cijeli dan. Probijali smo se kroz gustu džunglu mačetama, penjali preko debelih stabala palih na zemlju i često četveronoške provlačili ispod niskog raslinja. Takav oblik kretanja je deset puta naporniji od hodanja. Svinje su bile brže od nas pa odustajemo. (…) Dižemo improvizirani kamp od granja i lišća na obali jednog potoka i jedemo divlje purane koje su Uchapiamonasi ulovili i ispekli na vatri. Potom odlazimo u noćni lov uz obale potoka. Noć je punog mjeseca. Šuljamo se bosi po pješčanoj obali i slušamo džunglu. Sva čula su nam napeta. Ladi ima pušku oko ramena, ja fotoaparat. Obojica lovimo. On hranu, ja sliku. Dok stojim na mjesečini, blatnih i bosih nogu osjećam snagu prirode. Osjećam se kao dio nje. Lovac. Životinja. Dio hranidbenog lanca. Džungla je bučna i tiha. Mirna. Ribe skaču u mirnoj vodi. U daljini se kupa tapir. Predaleko. U pijesku čitamo tragove tapira, jelena, medvjeda, pume i ptica. I naših bosih nogu. (…) Noć. Mjesec je zašao za krošnje. Lovci spavaju, vatra gori. Ja sam posljednji budan. Slušam žubor potoka, pucketanje vatre, urlanje majmuna, dozivanje ptica, zrikavce, žabe. Mirišem drvo, pepeo i svježinu džungle. U pozadini čujem korake. Životinje prolaze, nekud idu, love. Džungla je življa no ikad.

23. dan
Pomalo razočarani jer nisu ulovili ništa za svoju djecu, Uchupiamonasi su se odlučili na povratak. Sljedili smo potok, gazili kroz vodu, i napokon ugledali srnu. Ladi joj se prišuljao i pogodio iz prve. Sad će njihova djeca imati što jesti barem dva tjedna!

26. dan
Jutros sam otišao s Ladijem u ribolov lukom i strijelom. Uchupiamonasi još uvijek love ribu ‘sabalo’ na taj drevni način. (…) Kupujemo u selu brašno, jaja i kakaovac. Uz mlijeko u prahu i šečer koji nosimo sa sobom, imamo sve sastojke za palačinke s čokoladom! Cijelo popodne radimo palačinke na vatri i častimo naše domaćine i seosku dječurliju njima nepoznatom delikatesom!

27. dan
Spremamo se na odlazak iz dragog nam sela San Jose. Od Ladija kupujemo splav od 7 dugačkih trupaca balse, kakvima oni plove po rijeci i on nas podučava kako se njome upravlja. (…) Uchupiamonasi priređuju malo tradicionalno slavlje, nama za sretan put. Žene i djeca, obučeni u haljetke od kore drveta i okičeni perjem i kostima poput njihovih predaka izvode tradicionalni ples oko vatre. Šaman sela, don Justino, prostire oltar na koji postavlja regaliju drevnih vračeva – tatahanana, te prosipa hrpicu kokinog lišća. Pijuči gotovo čisti alkohol i pušeći duhan, pada u trans i mrsi sveto lišće koke kroz ruke. Stupa u kontakt sa duhovima šume i predaka. Trojica staraca sa strane lupaju u bubnjeve i pušu u frulice. Ozračje je svečano…

28 dan.
Nije tako teško upravljati splavi stoječki, kako sam mislio. Ipak, nekoliko puta padamo u brzacima, ali se primamo za splav i jurimo s njom do mirnog djela gdje se ponovno uspinjemo i nastavljamo veslati. Sve smo bolji i bolji.

31. dan.
Zalihe koje smo ponijeli sa sobom su potrošene. Ostalo je samo malo kave, šečera, ulja i oraha. Sreća da smo od Uchupiamonasa kupili rižu koju sami proizvode. Jedemo ribu i rižu svaki dan i za doručak i za večeru. Kroz dan jedemo samo orahe. (…) Kad sam jutros pecao na obali rijeke ugledao sam kajmana dugog 4 metra kako me nepomično promatra iz gustiša. Kad sam mu se približio pljusnuo je golemim repom i nestao u dubini.

33. dan.
Bližimo se civilizaciji iz koje sve češće dolaze turisti na motornim čamcima. Fotografiraju nas i pokazuju nas prstom jedni drugima, kao da smo neke egzotične životinje. (…) Ovo je vjerojatno posljednja noć uz vatru. Vatra je postala sastavni dio našeg života. Svako jutro, svaku večer, sve se odvija oko vatre. Već smo toliko umiješni u njenom paljenju, da nam uspijeva zapaliti je i po kiši s mokrim drvetom.

34. dan
Rijeka Tuichi po kojoj putujemo već tjednima, jutros se ulila u puno veću rijeku Beni. Nedostajalo nam je svega 10 km. do grada Rurenabaquea, za što smo mislili da nam treba sat-dva. No, vjetar u prsa je tako snažno puhao da mi se činilo da rijeka teče uzvodno. Nadomak cilju dali smo maksimum od sebe, žuljevite ruke su uprle u vesla, ali nam je trebalo više od 10 sati da se domognemo gatova grada. Nakon 34 dana vratili smo se u civilizaciju, uzeli hotelsku sobu, otuširali se, obrijali, finu večeru u restoranu zalili pivom, otišli na internet i javili se najdražima… Ali ništa mi nije nedostajalo! Jače no ikad u meni je odzvanjao zov divljine…