Motorom po zapadnoj Africi – 5.dio – Maroko – Marrakech i Essaouira

Davor Rostuhar morocco

S ekspedicije “Motociklom po zapadnoj Africi” od listopada 2010 do travnja 2011.
Tekst i fotografije: Davor Rostuhar
Izvorno objavljeno u časopisu Autoklub

MARRAKECH I ESSAOUIRA

Ušavši u predgrađe Marakeša, cilj nam je bio naći glavni trg Djemaa el Fna, potom malu ulicu u njegovom jugoistočnom kutu u kojoj se nalazi hotel koji smo rezervirali. U zraku kao da se osjećala napetost, kao da se slutila strka i ludilo. „Kad stanem i pitam prolaznike za smjer, pazi na prtljagu!“ ponovio sam Maji po stoti put, ali opreza nikad dosta. Već smo se izvježbali u tom probijanju kroz afrički metež, u kojem svako malo nečije ruke zalutaju prema našim stvarima. No, u sebi sam ponovio i još jedan podsjetnik „Nemoj zaboraviti biti pristojan i dobar prema ljudima“. Kad nas na ulici napadnu deseci dosadnih prodavača i žicara, uvijek treba ostati oprezan ali i nasmijan. Nisu svi gnjavatori pokvareni ako se među njima nađe i poneki lupež. Koliko god to želim, često mi ne uspijeva. S temperamentom našeg podneblja, nije lako uvijek ostati pristojan. Balkanski bijes probija se kroz najčvršći osmijeh. No, putovanje u Afriku treba gledati kao igru, a jedno od pravila igre nalaže „zadržati mir i osmijeh, bez obzira što se oko tebe događalo“.

Kad smo zaplovili ulicama Marakeša prema njegovom drevnom centru, neka neobjašnjiva sila kao da nas je usisavala u sebe. Kao da jurimo u crnu rupu. Kad se svijet oko nas već stegnuo, začuli smo njegovu buku, neki potmuli tutanj bubnjeva i glasova. Kako smo padali u to zmajevo grotlo buka je postajala glasnija, a gužva oko nas sve veća. Kad smo napokon došli na trg, na njemu se sve dimilo kao u paklu. Brzo smo šmugnuli kroz mase gnjavatora u našu ulicu i pronašli hotel. Buka je i dalje odzvanjala, a neobična sila nas je i dalje vukla prema trgu. Ali odlučili smo zaobilaziti trg na sve moguće načine, četiri pet dana, a onda se naposljetku, prepustiti njemu u potpunosti.

Naš hotel zapravo je bio „riad“ mala, raskošna, egzotična palača. Medina Marakeša je prepuna riada u kojima su stoljećima živjeli pripadnici plemstva i bogati trgovci. Danas je mnogo rijada pretvoreno u hotele, a naš je bio jedan od jeftinijih. Noć, u raskošnoj sobi sa balkonom na dvorište u kojem rastu stabla naranče, uz obilan doručak, plaćali smo tristotinjak kuna. Ali nakon svih spavanja po jeftinim hotelima, kampiranja i boravaka kod dobrih ljudi na njihovim kaučima, bilo je vrijeme da se malo počastimo. Zidovi rijada od zemljane cigle dizajnirani su tako da se unutar kuće ne čuje metež s ulice. Buka trga doprla bi do nas tek kad bismo izašli na ulice medine.

No trg smo još uvijek zaobilazili. Guštali smo u rijadu, pisali reportaže i čitali knjige o Marakešu, ili pak odlazili na ulice medine pojesti neki orijentalni obrok. Jedne večeri počastili smo se vrhunskim hamamom – tradicionalnom kupelji tipičnom za muslimanske zemlje Bliskog istoka i sjeverne Afrike. U lokalnim hamamima koje smo već isprobali u Fesu, muškarci i žene su odvojeni, a procedura vrlo jednostavna. No marakeški raskošni hamami iskustvo su za pamćenje, u kojem parovi mogu tražiti zajedničku proceduru. Već na ulazu u kupelj osupnuli su nas blagi mirisi orijenta, jasmin i ružine latice. Dvije mlade djevojke vodile su nas kroz više stupnjeva procesa. Prvo su nas raskomoćene odveli u vruću prostoriju poput saune, polegli na topli kamen i polili toplom vodom, a potom su nas ostavili same. Iste djevojke vratile su se nakon dvadesetak minuta i narednih pola sata ribale nas i prale sapunom od arganovog ulja, te nas ispirali mirisnom vodom. Zamotale su nas u ručnike i odvele u sobu za odmor, gdje su nas ostavile na ugodnim ležaljkama uz zvuke lagane orijentalne muzike, mirise tamjana i čaj od mente. Za kraj je uslijedila izvrsna masaža od sat vremena uz nezaobilazne prateće multisenzualne podražaje.

Nakon par dana vrhunskog hedonizma došlo je vrijeme za skok u trg. Buka koja je svih tih dana tutnjala i dozivala nas, sila koja nas je sve te dane vukla u svoj centar, sada je došla na svoje. Bacili smo se u trg i pustili mu da nas pojede.

Šetnja kroz gužvu trga koji već tisuću godina šalje paklenu buku u noć, nalik je halucinaciji ili neobičnom snu. S jedne strane krotitelji zmija pružaju hipnotizirane otrovnice prema vama, da bi vas pozvali na ples zmije. S druge strane, akrobati u cirkuskim odjelima, vuku vas da pogledate njihove majstorije. Za nogavicu vas vuče patuljak-violinist, a na glavu vam neki starac stavlja majmuna. Namiguju vam transvestiti obučeni kao trbušne plesačice, mame vas mađioničari i kvazi-čarobnjaci, mašu vam žene koje vam žele pročitati sudbinu iz karata i šarlatani koji vam žele proreći budućnost iz izvađenih zubiju.

Svi titraju u ritmu hipnotičke muzike koju proizvode Gnawe – potomci oslobođenih robova. Lupanjem u bubnjeve, plesom koji uključuje skakanje u zrak i pjesmama koje se često nazivaju „transatični blues“, Gnawe zahvaljuju Bogu za slobodu svojih predaka. A kad im platite dojmljivu predstavu – deru se na vas iz sve snage! Ako ih samo pogledate, traže od vas napojnicu. Par dirhama je dovoljno, no, koliko god da im date, nikad neće biti zadovoljni, vrištati će na vas da vas prestraše, da iz vas izmuzu još. Kao i zmajevo grotlo, Djemaa el Fna je rupa bez dna. Nema tu duha niti ljudskosti. To je kaotični, prokleti vašar – vrlo vjerojatno jedan od najsenzacionalnijih na svijetu.

„Vidio sam uplašene turiste kako ostavljaju po 200, 300 dirhama“, rekao nam je jedne večeri Muhamed al Barawi, tridesetogodišnji mještanin koji svakodnevno dolazi na trg objedovati. Kad se suton spusti na trg, među svirače, šarlatane i akrobate dovlače se pokretni restorani. Pale se plinske vatre, na njih stavljaju veliki lonci, a dim seže visoko do neba, kao iz nekog vulkana. Muhamed je kao i mi, ove večeri izabrao juhu od puževa. Dok smo srkali ukusan obrok od sluzavih stvorenja, pričali smo s Muhamedom o trgu.

„Do prije deset-dvadeset godina, trg je još uvijek bio mjesto susreta i zabave, ali i mjesto duhovne razmjene.“ rekao nam je „No u zadnje vrijeme i tu se probio materijalizam. Turisti su donijeli novac, a izvođači na trgu su se njime zarazili, pa su postali pohlepni i agresivni!“ Pitali smo Muhameda kako to da onda i dalje dolazi na trg večerati svakoga dana. Odgovorio je kratko i jasno: „Zato što sam rođen u Marakešu, a Djemaa el Fna je srce moga grada.“

DJEMAA EL FNA

Glavni trg Marakeša jedan je od najvibrantnijih trgova na svijetu. Tu se već tisuću godina neprekidno, svakog dana okuplja mnoštvo uličnih zabavljača. Po jednom tumačenju, ime Djemaa el Fna znači „okupljanje mrtvih“, što na radikalan način oslikava pomalo agresivnu i hiperboličnu atmosferu tog nestvarnog mjesta. Zbog žive tradicije pripovijedanja priča, koja je bila puno aktivnija prije ere radija i televizije, ali i danas opstoji na marakeškom trgu, UNESCO ga je prepoznao i zaštitio kao važnog pripadnika svjetske kulturne baštine.

ESSAOUIRA

Nakon divljeg Marakeša otišli smo u Essaouiru, drevni ribarski gradić poznat po svom opuštenom ritmu koji posljednjih pola stoljeća, od kad ga je posjetio Jimi Hendrix, privlači umjetnike, hipije i putnike kojima se nikuda ne žuri. Šetali smo bijelim utvrđenim gradom sporim korakom, pisali smo i čitali u čajanama uz moćni Atlantik, pozdravljali se s ribarima koji svojim jarko plavim brodovima uzbuđuju jata galebova i jeli najsvježije morske plodove na svijetu. Tu smo se sprijateljili sa djevojkom Hasnom Borjom koja nas je pozvala u svoj dom na tipični marokanski ručak – kus-kus sa povrćem i piletinom. Kroz nju smo naučili i ponešto o položaju žena u Maroku, u kojem je kao i u drugim islamskim državama, muškarac dominantan u društvu.

Hassna ima 22 godine, a njena sestra 24 i obje nisu još udane, te kažu da su teoretski već prestari za udaju. Prije su svi brakovi bili dogovoreni između obitelji, ali danas mladi sve više mogu sami birati svoje partnere. Hasna kaže da pola djevojaka same nalaze partnere, a drugoj polovici roditelji odrede supruga, kojeg ne poznaju niti ne viđaju do dana svadbe. Po pitanju obrazovanja Hasna kaže da je na fakultetima čak više djevojaka jer momci ranije moraju početi raditi. No, iako ona ima diplomu ekonomskog fakulteta, to joj ne pomaže da nađe posao, jer se svi poslovi dobivaju preko veze, a ona je iz siromašne obitelji koja ne poznaje nikoga tko bi joj mogao pomoći. No, ipak Hasna je borac i ne posustaje. „Nedavno sam se prijavila na natječaj za posao u jednom hotelu.“ ispričala nam je „Poslala sam im kopiju diplome i druge papire i čekala odgovor. Par dana kasnije u dućanu do tog hotela kupila sam kruh, i neugodno se iznenadila kad su mi zamotali kruh u papire koje sam poslala na natječaj. Nisu ih niti pogledali! No, to mi je dobar primjer kojeg će me uvijek podsjećati da se za sve treba boriti!“

PRIPREMA ZA SAHARU

Nakon Essaouire čekao nas je dugačak put preko Sahare – 2200 kilometara ceste do prve sljedeće stanice – Nouakchotta, glavnog grada Mauritanije. Planirali smo voziti samo po danu da do maksimuma doživimo sve pustinjske ljepote. Zimi dani u Zapadnoj Sahari traju 10 do 11 sati, pa smo za taj put predvidjeli šest-sedam dana. Pripreme za prijelaz pustinje sastojale su se uglavnom od kupovine namirnica za nekoliko dana, te instaliranja dva dodatna kanistra od po pet litara na našeg ionako preopterećenog Pegaza. Jedan kanistar za za vodu, drugi za gorivo. Prtljazi smo dodali i jednu dasku dužine 40 centimetara koju ćemo stavljati pod nogare motocikla kad ćemo se zaustavljati na pješčanom terenu i time pokušati spriječiti nepotrebno padanje našeg vjernog motocikla.

Marakesh snake

Krotitelji zmija

Ulični svirači

Ulični svirači

Zubari i izrađivači zubnih proteza koji ujedno gataju iz ispalih ili izvađenih zuba

Zubari i izrađivači zubnih proteza koji ujedno gataju iz ispalih ili izvađenih zuba

Trg Djemaa el Fna, Marakeš

Trg Djemaa el Fna, Marakeš

Gnawa muzičari

Gnawa muzičari

Povijesna jezgra Essaouire

Povijesna jezgra Essaouire

U Essaouiri sam proslavio i 29. rođendan a baš smo se taj dan našli sa drugim hrvatskim putnicima – Dvinom Meler, Stefani Hohnjec i njihovom muškom pratnjom – Oni putuju Ladom Nivom za Gvineju Bisao i nazad u svega 45 dana!

U Essaouiri sam proslavio i 29. rođendan a baš smo se taj dan našli sa drugim hrvatskim putnicima – Dvinom Meler, Stefani Hohnjec i njihovom muškom pratnjom – Oni putuju Ladom Nivom za Gvineju Bisao i nazad u svega 45 dana!

Odlazak iz Essaouire na dugačak put za Mauritaniju

Odlazak iz Essaouire na dugačak put za Mauritaniju

Na putu prema Mauritaniji

Na putu

Davor-Rostuhar-Morroco-aa