Bolivija

bolivija

Nakon tri dana putovanja autobusom iz Buenos Airesa, napokon smo stigli u Boliviju. Napokon sam došao na svoje, rekao bih. Argentina me previše podsječala na Europu, tek u Boliviji osjetio sam pravi duh Južne Amerike. Čim smo prešli granicu, predamnom su se pojavila crvena lica planinskih Indijanaca, obučenih u šarene nošnje. Blatne ulice trećeg svijeta po kojem trčkaraju kokoši, magarci i prljavi simpatični klinci, odmah su odavale sveprisutno siromaštvo, a lica žena sa svojim šeširićima prepoznatljivim za Boliviju odavala su ravnodušnost i neopterećenost stvarima kojima se mi Europljani, kao i Argentinci, previše zamaramo. Ako negdje opstaje pravi duh Južne Amerike, onda je to upravo u Boliviji, najnerazvijenijoj, najsiromašnijoj, najtradicionalnijoj i najmanje posjećenoj zemlji tog kontinenta.
Iako se pokraj velikih Brazila, Argentine i Perua, Bolivija na karti ne čini velika, ona je gotovo 20 puta veća od Hrvatske. Uz Paragvaj, jedina je zemlja na kontinentu koja nema izlaz na more, a zbog svoje visine nazivaju je Tibetom Južne Amerike. U njoj se nalazi najviši glavni grad na svijetu (La Paz – 3660m), najviši grad na svijetu (Potosí – 4090m), najviša cesta na svijetu (kod vulkana Uturuncu na 5900m), najviša šuma na svijetu (podno vulkana Sajame na 6000m), itd. Takve superlative može zahvaliti svom smještaju na najvišem dijelu planinskog lanca Anda koji je ponegdje širok i 800 km. Ande se protežu sa sjevera na jug u dva lanca – istočnim i zapadnim Kordiljerima koji su građeni od jurskih i krednih sedimentnih stijena, preko kojih su se u tercijaru nataložili debeli slojevi vulkanskih stijena. Vrhovi Kordiljera su najčešće vulkani, a najviši među njima je Sajama sa 6520m. Između dva lanca Kordiljera smjestila se prostrana visoravan – Altiplano, sa slanim udubljenjima među kojima se nalazi i Salar de Uyuni, najveća slana pustinja na svijetu.
Upravo sam tim krajolicima prolazio na putu prema glavnom gradu La Pazu, gdje je otpočelo moje tromjesečno putovanje tom čudesnom zemljom. Grad se ugnjezdio u kotlini iznad koje dominiraju planine sa vječnim snijegom na vrhovima. Njegov centar je moderan i bogat, natiskan visokim staklenim neboderima, ali većina grada su bijedne ciglene kućice slamova. Tim djelovima grada kao da vlada neka pradavna magija. Ljudi koji su većinom katolici (89%) i dalje poštuju određene žene – vještice kod kojih idu na čaranja i bajanja. Na svakom čošku mogu se kupiti preparirani fetusi ljama, kondorova pera, zubi pirane i jaguara, kože lisica ili preparirane žabe i mravojedi, koji redom služe za zaštitu kuće, sretan put, zdravlje, sreću, zaštitu od zla u obitelji, pokazivanje puta i ljubav. To što bi mi zvali praznovjerjem zapravo je živući ostatak animističkih vjerovanja indijanskog stanovništva.
Bolivija ima najveći postotak indijanske krvi od svih zemalja Južne Amerike. Indijanaca je 55% mestika 30% a bijelaca tek 15% (primjerice, u Argentini je bijelaca 97%). Indijanci uglavnom pripadaju jednom od dva glavna plemena Quechua (80%) i Aymara (20%) koji su direktni potomci Inka i njihovih suparnika. Osim službenog španjolskog jezika, najviše se govori drevni kečuanski, kojim su govorile i stare Inke.
U potrazi za ostacima tih drevnih kultura došao sam u Tiahuanaco. Nekoliko kamenih zidova, antropomorfnih monolitnih statua i poznata “Vrata sunca”, sve je što je ostalo od civilizacije koja je vladala tim djelom Anda od 6 st. pK. do 12 st. Same ruševine nisu ni približno atraktivne kao Macchu Pichu u susjednom Peruu, ali ipak odaju važan dio predkolumbovske povijesti. Civilizacija Tiahuanaco doživjela je svoj vrhunac u 7. stoljeću sa ekstenzivnim sustavom cesta, kanala za navodnjavanje i poljoprivrednih terasa. Stvarali su impresivnu keramiku, pozlačene ornamente, gravirano stubovlje i još uvijek nedešifrirane hijeroglife. Razvili su zanimljiv kalendar i štovali bradatog boga Viracochu. Njihova civilizacija iščezla je misteriozno u 12. stoljeću a u dominaciji tim područjem zamjenilo ih je pleme Aymara. Njih su pak u 15. st. pokorili Inke iz Perua.
Svi su se borili za prevlast nad jezerom Titicaca, danas graničnim između Perua i Bolivije. Sa svojih 3820 m n.v. to je jedno od najviših plovnih jezera na svijetu. Njime se od davnina putovalo jedinstvenim brodovima od slame zvanim totora. Na jezeru Titicaca, potražio sam Maxima Catarija koji je jedan od posljednjih ljudi koji još uvijek izrađuje te velike brodove i to u zanimljive svrhe. “Mi smo prestali ploviti u totorama sredinom prošlog stoljeća, ali tada se pojavio jedan čudak i spasio stvar”, rekao mi je. “Thor Heyerdahl, norveški antropolog, koji se proslavio ekspedicijom ‘Kon tiki’, došao je do nas sa idejom da totorom preplovi Atlantik. Nakon njega, mnogi su se stranci zainteresirali za takve pustolovine, pa je stvar oživjela. Sada se i moj sin bavi takvim ekspedicijama. Ja sam mu izradio 17 metarski brod od slame kojim je preplovio Pacifik, a sada se sprema na put oko svijeta!”. Osim što izrađuje velike prekooceanske totore, gospodin Catari se u malom čamcu od slame, ‘za svoj gušt’ voli provozati jezerom i loviti ribu. Svojom tradicionalnom nošnjom: šarenim pončom i kapom od alpakine vune, i danas podsječa kako je život na jezeru Titicaca izgledao prije stotinjak godina.
Indijanci Anda bili su pripadnici razvijene civilizacije. Na drugom djelu Bolivije, gdje sam se sada zaputio, u amazonskoj nizini živjeli su drugačiji Indijanci – nomadi lovačko sakupljačkog tipa. Odkad su španjolci došli u Boliviju, kontaktirali su (‘civilizirali’) jedno po jedno pleme. “Jedno od posljednjih kontaktiranih plemena su Pacahuare koji su prvi put vidjeli strance prije 30ak godina” objasnio mi je bolivijski antropolog Jaime Chavez te otkrio zapanjujuču mogućnost. “Pretpostavljamo da i danas postoji jedno još uvijek nepoznato pleme u najzabačenijim džunglama sjeveroistočne Bolivije. Zovemo ih Toromone, a blijedi dokazi o njihovom postojanju govore da i dalje žive kao u kamenom dobu i da su jako ratoborni prema uljezima. Nitko tko je zašao na njihov teritorij, nije se vratio!”
Uputio sam se prema jugoistoku zemlje, ali kretanje kroz amazonsku nizinu nije lagano. Glavne prometnice tu su velike rijeke amazonskog ili paranskog sliva. Ceste su rijetke i slabo funkcionalne pogotovo za vrijeme kišne sezone koja traje od studenog do ožujka. Putujući prema jugu napuštao sam tropsku ekvatorijalnu klimu i amazonske kišne šume, i ulazio u savansku klimu i pampe. Regiju oko Santa Cruza među prvima su posjetili španjolski kolonizatori, a isusovci su tu osnovali 20-ak misija. Oni su dali velik doprinos početku destrukcije lokalnih kultura, ali i početku razvoja te regije. Glavni grad regije, Santa cruz najmoderniji je bolivijski grad, a nedavno je pretekao La Paz u broju stanovnika (1,2 mil). To ponajviše zahvaljuje nafti i plinu kojim taj kraj obiluje, ali i poljoprivrednim veleposjedima koji su u vlasništvu stranog kapitala. Ovdje ljudi žive ‘kaubojskim’ životom; na golemim rančevima bijelci na konjima uzgajaju velika stada goveda. Regija Santa Cruza ‘najbijelija’ je i najbogatija u Boliviji, pa se nerijetko povlače priče o njenoj želji za nezavisnošću.
U toj regiji proizvode se soja, šećerna trska, riža, suncokret i pamuk, a u ostalim djelovima Bolivije važan je i uzgoj žitarica, gomoljika te ljama, ovaca i koza. Vrlo važna poljoprivredna kultura je koka, koju stanovnici Anda od pamtivjeka tretiraju svetom biljkom. Konzumira se žvakanjem za prevenciju visinske bolesti i kao nadomjestak hrani, a na njoj se bazira tradicionalna medicina i šamanizam. Tek su bijelci od koke počeli raditi kokain, a upravo njegova proizvodnja (treća u svijetu iza Kolumbije i Perua) jedan je od najvećih problema Bolivije, pa SAD sistematski radi na uništavanju plantaža koke, što izaziva negodovanje kod 80 000 seljaka koji žive od proizvodnje koke u legalne svrhe.
Vrlo važna gospodarska grana je rudarstvo. Moje sljedeće odredište bio je Potosí gdje je u 16. stoljeću otkriveno veliko nalazište srebra. Potosí se do kraja 18. stoljeća razvio u najbogatiji grad na kontinentu, a tamo se proizvelo toliko srebra da bi se njime mogao napraviti most do Španjolske. Zalihe srebra su iscrpljene, ali je Potosí sa susjednim Orurom i dalje rudarsko središte Bolivije sa proizvodnjom cinka, olova, zlata i kositra. Danas su rudnici u kojima ljudi rade starom tehnologijom i nadljudskim naporima, ritualno žvačući koku koja im uljeva snagu za teške poslove, jedna od najvećih turističkih atrakcija zemlje.
Zasigurno najveća turistička atrakcija Bolivije je Salar de Uyuni, najveća slana pustinja na svijetu, mjesto neobične ljepote. Pridružio sam se jednoj maloj grupi turista i u džipu krenuo na 4-dnevno putovanje tim izvanrednim zakutkom Altiplana. Na visini od 3653 m. Salar se proteže na 12106 km2. Procijenjuje se da sadrži više o 10 miljardi tona čiste soli, od čega se godišnje iskoristi 20 000 tona u prehrambenoj industriji. Beskrajna bijela ravnina privlači nekoliko stotina turista dnevno. Kad padne kiša Salar se pretvori u plitko jezero koje zrcali modro nebo, pa putnik ima osječaj da lebdi nebeskim prostranstvima. Monotoniju bijele ravnine razbija pokoji otočić pun povelikih kaktusa ili poneka kuća ili hotel izgrađeni od – soli!
I ostatak Altiplana, južno od Salara zadivljuje svojom ljepotom. Radi se o goletima na preko 4000 m. koje skrivaju crvena, tirkizna, zelena i žuta jezera, aktivne i pasivne vulkane, gejzire, izvore vruće vode, velika jata rozih plamenaca i slobodna stada divljih vikunja, najugroženije od četiri vrsta kamelida (uz ljame, alpake i gvanke).
Kad smo se približili granici s Čileom naš vozač i vodič počeo je negodovati i izražavati antipatiju prema susjedima. “Ako pitate bilo kojeg Bolivijca koji događaj iz povijesti smatra najnesretnijim, svi će vam reći da je to dan kad nam je Čile oteo izlaz na more. Nakon toga kao da su nam zatvorili prozor u svijet i sve je krenulo po zlu!” Bolivija doista ima zašto biti nesretna kad se sjeti da je nakon nezavisnosti od Španjolske 1825.g. imala dvostruko više teritorija. Najviše ju je pogodio rat s Čileom 1879.-83. godine kad je izgubila bogata nalazišta salitre u pustinji Atacami i pristup Tihom Oceanu. U ratu s Brazilom 1899.-1903. izgubila je pokrajinu Acre bogatu kaučukom, a u ratu s Paragvajem 1932-35. velik dio juga zemlje. Djelovi teritorija otišli su i Peruu i Argentini.
Masovni gubici teritorija, politička nestabilnost zemlje te nekompetentnost i korumpiranost državnog vrha, osim što su bacili zemlju na vrh ljestvice siromaštva, duboko su se usjekli u psihu naroda. Većinsko, indijansko stanovništvo dozvolilo je kolonizatorima da im usade kompleks manje vrijednosti, pa su uvijek birali bijelce za vladare. Čak niti kada je velika karizma Latinske Amerike, Ernesto Che Guevara, došao u Boliviju potaknuti revoluciju, narod nije našao snage da ga podrži. Che Guevara je umjesto još jednog revolucionarnog uspjeha dobio metak i okončao svoj slavni put upravo u toj nesretnoj zemlji 1967.g. Otkad je prije više od 20 godina uvedena parlamentarna demokracija, nijedna vlada nije poživjela više od godinu dana, što je Boliviju činilo još siromašnijom i još ovisnijom o međunarodnoj podršci.
No, kad sam se vratio u La Paz, grad u kojem su ulične demonstracije nezadovoljnog naroda i sukobi policije s vojskom gotovo svakodnevna stvar, činilo mi se da se nešto promijenilo. Na ulicama je vladala euforija. Moj prijatelj iz tog grada, Marcelo Rojas Calderon objasnio mi je vidno ozarenog lica “Bolivijski narod se napokon ujedinio! Velikom većinom smo izabrali za predsjednika Evu Moralesa. On je prvi predsjednik – Indijanac! Vjerujemo mu jer je i sam bio siromašan i potlačen. Ako on ne odvede Boliviju u bolju budućnost, nitko neće!”