Papua Nova Gvineja – Izvatci iz ekspedicijskog dnevnika

papua

Tekst i foto: Davor Rostuhar
objavljeno u “Meridijanima”, u lipnju 2007.

Na našoj ekspediciji u slabo poznati dio Papue Nove Gvineje izbivali smo iz civilizacije 52 dana. Prošli smo 820 kilometara uzvodno uz sepik i njegove močvare, a potom 270 kilometara pješice kroz džunglu u planine.


Noć prije polaska.
Cijelu noć ne mogu zaspati. Strepim. Nikad nisam vidio ovako neprohodnu i divlju džunglu a još smo u “civilizaciji”. Brinem se. Kako će izgledati taj daleki neizvjesni put koji nas čeka? Sušna je sezona, a kiša lije kao iz kabla. Sprejam se najjačim sprejem, a komarci malaričari pikaju kao ludi, a još nismo u zoni komaraca! Čak i lokalci koji se ne uzbuđuju zbog ničeg, kažu da tamo gdje idemo ima strašno mnogo opasnih komaraca koji nas mogu zaraziti malarijom. Doktora naravno nema nigdje. Čeka nas dva mjeseca divljine i prepuštenosti sami sebi. Spremamo se otići tako daleko, da nam nitko ne može išta reći o tome. Samo nam je Ralf, njemački misionar kod kojeg spavamo, rekao nešto zanimljivo: “Tamo kiša toliko pada da čovjek ne živi, jer ne može zapaliti vatru. Sve je pod vodom! Jedina ekspedicija koja je tuda prošla prije 80 godina, probijala se 6 tjedana prije nego je odustala!” A mi kao idemo tamo… Super! Bože, bože…

1. dan
20 kg riže, 20kg tjesta, 10 kg šećera, 14 kg mlijeka u prahu, 400 litara benzina, mačete, šatori, kuhalo, foto i video oprema… sve je na broju.
Iznajmili smo motorni čamac i krećemo uzvodno uz Sepik. Mare, Rick i ja prevoditelj Kevin i vozač čamca Tajtus. Kad dođemo toliko uzvodno da više ne možemo čamcem Papuanci će nas ostaviti i vratiti se, a mi nastavljamo dalje sami.
Vožnja nas umiruje. Uz močvarnu obalu najveće rijeke Nove Gvineje, prolazimo kraj sojeničkih sela gdje su kuće na stubovima uzdignute iznad vode. Bosi i polugoli crnci prolaze vodenim ulicama u kanuima. Masa djece skače u vodu i pliva prema nama. Ah, dobro je… glavno da smo napokon krenuli!

2. noć
Čim pristanemo na obalu da dignemo kamp, napadnu nas rojevi komaraca pa cijelo vrijeme provodimo u šatoru. U onih tri i pol sekunde koliko mi treba da otvorim šator i uzmem nešto, unutra nahrupi bar 20 komaraca. Ogromni su i puni krvi. Toliko smo ih već ubili da su nam sve stvari prepune krvavih mrlji!

4. dan
Skrenuli smo sa Sepika u močvaru i pristali u selu Sangriman. Mještani su se neopisivo uzbudili, nisu vidjeli bijelca 10 godina odkad je zadnji misionar otišao. Uvečer su priredili gozbu i jedan po jedan darivali nam drvene rezbarije. Svaki muškarac na Sepiku je prije svega umjetnik. Stali su nas darivati beskonačnim količinama ribe, pa smo se zbunili i nismo znali šta ćemo s njima. Bigmen je prepoznao naše čuđenje i rekao “U selo dolaze dvije vrste ljudi. Jedni su prijatelji koje nahranimo pa odu u miru, a drugi su neprijatelji koji ne prihvate hranu ili ju povrate. Takvima glave vise u muškoj kući!” Prvi put smo se susreli s njihovim običajem lova na glave! Već se 50 godina ne bave time od susreta s prvim misionarima. No starci se još svega sjećaju. Pričali smo s njima o tome uz vatru do kasno u noć.

6.dan
Sve smo se teže probijali kroz močvaru. Ispred sela Maramei, travnati otoci zakrčili su nam put. Majstor Tajtus uzeo je zalet svom snagom. Zabili smo se pramcem u travnate otoke i poletjeli kroz zrak. Preskočili smo 10 metara prepreke i zaplovili mirno dalje. Ali Tajtus se sad ohrabrio pa je izvodio egzibicije i glupirao se pred klincima koji su veslali u kanuima ispred sela. Valovi našeg jakog čamca srušili su jedan kanu, a djete se stalo topiti. Izvukli su ga van, sve je prošlo u redu, ali svi su se uozbiljili. Kevin nam je preveo šutnju “Da se išta dogodilo djetetu, teško da bismo izvukli žive glave odavde!”

9. dan
Svako selo u području Sepika ima mušku kuću koja je tabu ženama. To je najveća kuća u selu, a ukrašena je plemenskim rezbarijama. Svaku večer sjedimo u njima uz vatru sa dečkima koji imaju mnoštvo namjernih ožiljaka po tijelu koji zajedno iscrtavaju lik krokodila. Pričaju nam o procesu inicijacije u kojem su im starci urezivali te ožiljke. Svaki dječak prolazi mjesec dana izolacije u muškoj kući kada uči tajne njihove animističke kulture te istovremeno mora preboliti bolan proces skarifikacije. Poneki slabiji iskrvari i umre, a oni koji izguraju do kraja, stapaju se s duhom krokodila, cara močvare i sami postaju krokodili!

14. dan
Već smo peti dan u Yambunu jer si je Rick umislio da ima malariju. Sve nam je krenulo po zlu. Tajtus i Kevin su se predomislili i ne žele ići dalje. Do Yambuna poznaju rijeku, a dalje malo tko ide, čak i od lokalaca. Jutros su otišli bez pozdrava, bez da smo ih isplatili. Dok čekamo da se Rick oporavi od svoje umišljene bolesti (nije mu ništa, zdrav je, normalno funkcionira, samo glumi da je bolestan), pokušavamo naći novi kanu za nastavak puta. Ljudi ovdje ne koriste puno novac i nemaju osjećaj za njega, pa nas traže astronomske cifre. Ne znam kako ćemo dalje.

17. dan
Sepik je ovdje uzvodno puno slabije naseljen, a što smo dalje od civilizacije ljudi su sve tradicionalniji. Naš novi drveni kanu ide puno sporije, ali zapravo vozimo od jutra do mraka, pa radimo i do 100 kilometara dnevno. Danas smo skrenuli u pritok May i već u prvom selu vidjeli ženu u travnatoj suknji. To je dobar znak. Svi koje smo prije pitali, rekli su da se travnate suknje ne nose u svakodnevnom životu već tridesetak godina.

19. dan
Ponovo su nam ljudi s čamcem nestali pa smo zapeli u selu Yuweitri. Ovdje mnogo žena hoda golih grudi i u travnatim suknjama, a bosi muškarci hodaju okolo s lukovima i strijelama. Jedan se od njih jutros vratio iz noćnog lova i donio dvije divlje svinje u kanuu. Ubijene strijelom. Nekoliko ljudi ima blatom premazano lice u znak žaljenja za nekim nedavno preminulim rođakom.
Poglavica je snažan i autoritativan čovjek, ali je pomalo nespretan s oružjem. Nismo imali šta za raditi pa smo cijelo popodne učili gađati lukom i strijelom. Naposljetku sam iz zezanja izazvao poglavicu da pogodimo desetak metara udaljeno drvo banane. On je promašio. Ja sam ostavio luk i strijele i uzeo svoj bowie nož s pojasa. Spektakularno se zabio u metu, da sam se čak i ja iznenadio. No, poglavica se posramio i naljutio. Da nas ne bi uvalio u nevolje, stao sam se diviti njegovim strijelama i odvući priču na zezanciju. Pregledavali smo njegove strijele od kojih je svaka drugačija, izrezbarena iz posebnog drveta. Objašnjavao je koja je za svinje, koja za ptice, koja za ribe, a naposljetku izvadio jednu crvenu i rekao
“Ovom strijelom je moj otac ubijao ljude, ali to je bilo davno!”
“Koje ljude, odakle?” pitao sam.
“Iz Hotmina, s njima smo ratovali”
“I što je radio s ubijenim ljudima?”
“Jeo bi meso s prsa ubijenog neprijatelja”
“Zašto?”
“Za snagu!”
“I jel još uvijek to radite?”
“A ne… odkad je došao bijeli čovjek više ne.”
“Kako to?”
Uštipnuo me za gola prsa i odbojno zaklimao glavom
“Bijelo meso ne valja!”
Prolomile su se salve smijeha. Svi smo se jednako smijali, crnci i bijelci, oči i usta su nam postale iste u univerzalnoj ljudskoj grimasi smijeha.

21.dan
Iznad Hotmina više nismo mogli uzvodno kanuima. Pronašli smo sedam mladića da nam nose dio stvari do sljedećeg sela te i sami natovareni teškim ruksacima krenuli na dugo pješaćanje. Odlična promjena ritma putovanja. Atmosfera u timu je najbolja dosad!

23.dan
Hodanje je uistinu prenaporno. Nosači pozaju put, to je ponegdje slabo utabana staza, ali većinu vremena se ne razlikuje od guste džungle lijevo ili desno od nas. Penjemo se u strmine po korijenju od drveća, gazimo kroz blato, hodamo uz potoke i prelazimo rijeke. Došli smo do jedne rijeke gdje nije postojao most od granja i lijana. Samo jedno tanko drvo srušeno s jedne na drugu obalu malog kanjona. Papuanci su prešli kao mačke, a potom razapeli jednu lijanu da mi imamo kakav takav rukohvat. Tek kad sam prešao pogledao sam podivljalu rijeku iznad koje smo prešli. Ogromne količine pjenušave vode razbijale su se o stijene 7-8 metara ispod nas.

26.dan
Već dva dana gazimo kroz jedan potok. Pošto je džungla pregusta to je jedini put. Noge su nam konstantno vlažne, pa su nas napale gljivice koje su izjele tabane i nožne prste, a ranice su se inficirale. Morati ćemo stati u Mianminu i pričekati dok se ne izlječimo.

30.dan
Moje noge su već dobro, ali Maretu je još kritično. Da ubijem vrijeme odlazim u lov sa dečkima iz Mianmina. Dok prolazimo kroz selo ljudi mi se smiju jer bijelcu ne pristaju luk i strijele. Cijeli dan se probijamo kroz najneprohodniju džunglu dosad i još moramo biti tihi da životinje ne pobijegnu. Kad gledam kako su oni tihi i brzi, pitam se što ja radim ovdje, uopće se ne uklapam. Počinje me opasno boljeti desno koljeno i jedva se vraćam u selo. Nismo ništa ulovili, ali sam barem vidio rajsku pticu, preljepu i rijetku endemsku pticu raskošnog perja.

35.dan
Stigli smo u Telefomin gdje žive dva misionara. Prvi bijelci koje smo vidjeli od kad smo krenuli. Dali su nam satelitske telefone da se javimo doma. 35 dana nismo bili u kontaktu s našim voljenima.

39.dan
U Feraminu, posljednjem selu pred veliku planinu koju moramo prehodati, dočekale su nas poražavajuće vjesti. Ne možemo naći nikakvu hranu, ništa, jedan krumpir, jednu konzervu, ništa. Lokalci su gladni, a čini se da ćemo i mi biti s njima. Samo što nas čeka najteži dio do sad: 80 kilometara preko velike planine, kroz gotovo neprohodnu džunglu. Napravili smo evaluaciju hrane i zaključili da nam je preostalo svega tri kilograma riže, pet konzervi mesa i deset povećih krumpira. Za nas petoricu. Za najmanje tjedan dana. Stao sam se ugledati na Pola, starog čiču kojeg smo u Feraminu unajmili za nosača. On nije ponio sa sobom apsolutno ništa. Onako bosonog i star imao je kratke hlače, majicu i to je sve.
Kad smo sat vremena odmakli hodom u planinu, ožednio sam te pitao Pola gdje je sljedeća voda za piće.
– Ooo, možda ćemo tek navečer stići do prve vode!
– Što? – banuo sam iznenađeno – Zašto nam nisi to rekao?
– Pa niste me pitali! – lukavac je dobro odgovorio na moje glupo pitanje.
– Dobro, ali molim te da nas ubuduće upozoriš, kad prođemo neki potok nakon kojeg dugo neće biti vode!
– Dobro, budem.
– A šta ti piješ?
– Ništa… Vi bjelci trebate tako puno stvari! Mi Papuanci ne trebamo ništa. Nama je svejedno, mi samo pičimo!

41.dan

Ne trebam ništa, svejedno mi je, samo pičim… To mi je postala mantra kad bi hodanje postalo nepodnošljivo, a glad permanentna. Blata je više no ikad, upadamo do guzice. Debla koja su pala preko puta tri put je više nego dosad, svako malo padamo na sve četiri. Toliko sam se zablatio da mi je u jednom trenutku sve dojadilo, pa sam namazao i lice blatom. Gazimo preko rijeke koja je hladna za poludjet, tenisice su se razmočene počele raspadati. Padam sto puta, jadikujem, psujem. Sve na šalici riže za doručak i bez odmora za ručak
Skidanje GPS koordinata postaje mi mučan i tužan posao. Uopće ne stajemo od zore do sumraka, a ipak radimo manje od kilometar i po na sat. Pišljivih 200 metara u deset minuta!

48. dan
Kad smo popodne stali u Ambiju i pitali za prenočište, odmah nam je upala u oči druga atmosfera tog mjesta. Sve je bilo živo i veselo. Spremao se sing-sing. Odjednom su se s brda spustili ljudi u slavljeničkim kostimima od perja, školjaka i krzna. Skakali su i vrištali, lupali u bubnjeve i trzali lukovima. Jedan od njih imao je veliku kljovu divlje svinje provučenu kroz rupu u nosu. Kesio se prema seljanima, strašio ih pokazujući zube i napinjao strijele u njihovom smijeru.

52. dan
Dohodali smo do Kopiaga, gdje počinje cesta, ali ne možemo dalje njome, jer bijesni sukob nezadovoljnih plemena sa vladinim snagama. Pukim slučajem slijeće mali avion, i nagovaramo pilota da nas povede. Zalijećemo se travnatom pistom i polijećemo. Uzdižemo se drndavom letjelicom prvo iznad sela gdje nam stotine Papuanaca maše, potom iznad brda obraslih džunglom i zavijenih u oblake, a potom i iznad tih oblaka. Velikom brzinom letimo prema civilizaciji. Tek ponekad oblaci se rašire i vidimo beskrajna prostranstva divljine kroz koja smo gotovo dva mjeseca probijali svoj put.

4 mjeseca kasnije u Zagrebu
Rick nam je javio iz Kanade da je dobio malariju sa zakašnjenjem, da je završio na operacijskom stolu i ostao bez slezene. Mare je na Badnjak završio u zaraznoj. Isto malarija! Kad je nakon tjedan dana izašao iz bolnice rekao mi je izmučen: “Skupo me koštala ova Papua!”.
Ja se nadam da ću ostati zdrav. No, što god bilo nadam se i da ću misliti kako se ipak isplatilo. Itekako.